Opis
Josip Belamarić, rođen u Šibeniku 1953. godine, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu interfakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije te magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu. Od 1979. je bio zaposlenik službe za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a od 1991. do 2009. na dužnosti ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (danas Konzervatorski odjel Ministarstva kulture)u Splitu. Od 1985. do 1996. predavao je Ikonologiju na studiju koji je prethodio današnjem studiju povijesti umjetnosti u Splitu. Od 2010. je zaposlen u Institutu za povijest umjetnosti, kao voditelj novoosnovanog Centra Cvito Fisković u Splitu. Iste godine izabran je u zvanje znanstvenog savjetnika.
Usavršavao se na više znanstvenih institucija u Europi, a zadnju stipendiju dobio je za rad na Villa i Tatti (Harvard University), travanj do srpanj 2007. (Craig Hugh Smyth Visiting Fellowship). Objavio je više knjiga, te niz priloga i studija o urbanoj povijesti dalmatinskih gradova, te srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti. Urednik je časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (od 1991.) i Mogućnosti te niza izložbi od kojih se mogu spomenuti prva „Pustinja Blaca na Braču“ (1981.) i zadnja „Dalmatinska Zagora, nepoznata zemlja“ (2007.) te izložba „Split, od Palače do grada“ (1997.). Izravno je radio na upisu trogirske povijesne jezgre, Starigradskog polja i sinjske Alke na Listu UNESCO-ve svjetske baštine.
Kao urednik izložbe „Tesori della Croazia“ (Venecija, 2001.) dobio je s ekipom suradnika nagradu za konzervatorski pothvat godine „Vicko Andrić“. Bio je na čelu tima koji je vodio restauraciju renesansne kapele bl. Ivana u trogirskoj katedrali (nagrada „Europa nostra“ Vijeća Europe 2003.), potom i Radovanova portala.
