Opis
Djelo je potpisano od strane samog Josipa Seissela.
Svjetske izložbe u razdoblju između dva svjetska rata postaju specifična reprezentacijska paradigma koja u obličju idealizirane slike svijeta objedinjava raznorodne segmente kulturne produkcije i politike. Pariška izložba 1937. u tom smislu označava kulminacijsku točku medijalizacije složenih odnosa moći na globalnoj sceni. Njihova slojevitost nalazi autentični izraz u izložbenoj arhitekturi, gdje tradicionalizami modernizam uobličavaju kulturnopovijesne i sociopolitičke kodove poput totalitarizma i demokracije.
Izložbeni prostor Jugoslavije u New Yorku bio je ujedno igrand finale procesa modernizacije nastupa Jugoslavije nasvjetskim izložbama u razdoblju između dva svjetska rata. Naposljetku, jedan od kurioziteta je i činjenica da su upravozbog jugoslavenskog paviljona u Parizu, koji će predodreditii njihov daljnji životni put, Weissmann i Josip Seissel, vodećihrvatski avangardisti i po političkom opredjeljenju ljevičari, postali »državni« arhitekti. Seisselu će osim izdašnog honorara kojim će financirati jednogodišnji studijski boravak uinozemstvu paviljon osigurati 1939. godine i ravnateljsko mjesto na Državnoj obrtnoj školi, a Weissmannu daljnje poslove za Ministarstvo trgovine i industrije, kao i spomenuti angažman u New Yorku, gdje se, suočen s u Europi rastućim atisemitizmom, trajno i nastanio.
Josip Seissel rođen je 10. siječnja 1904. godine u Krapini. Seissel je arhitekt, urbanist, zenitist, nadrealist, jedan je od dalekih preteča hrvatske avangarde, čiju je teoriju i praksu anticipirao prije nego se termin avangarda ustalio u nas i u svijetu. Diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1929. godine. Radio je u Odsjeku za regulaciju grada Zagreba, bio je ravnatelj Obrtne škole, nakon 1945. radio je pri Ministarstvu građevinarstva, a od 1965. kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. godine redovni je član JAZU. Sa suradnicima izrađuje urbanističke planove pojedinih dijelova Zagreba (Sveučilišni i Pionirski grad), studijske regije Makarske, Baškoga Polja, Šibenika, Mljeta i Nikšića (Crna Gora), a samostalno planove za groblje Miroševac, park Maksimir, spomen-područja u Zagrebu, uređenje Plitvičkih jezera i dr.
Paralelno sa službenom karijerom, tijekom cijelog životnog vijeka bavio se i likovnim stvaralaštvom te je za sobom ostavio velik crtački i slikarski opus. Sudjelovao je u avangardnom pokretu vezanom uz Grupu Traveleri i uz časopis Zenit kad je koristio pseudonim Jo Klek. Smatra ga se utemeljiteljem hrvatskog konstruktivizma, te pionirom nadrelizma. Autor je “Pafame” (kratica za Papierfarbenmalerei) iz 1922. godine, prve apstraktne kompozicije hrvatske moderne umjetnosti koja se odlikuje konstruktivističkim formalnim svojstvima što je u tom trenutku predstavljalo sinonim za europsku avangardnu umjetnost. Značaj “Pafame” nije samo u tome što označava pojavu avangarde u Hrvatskoj, već i po dalekosežnom utjecaju na hrvatsku umjetničku produkciju 20. st., osobito 50-tih i 60-tih godina kad su dominirale konstruktivističke tendencije.
Josip Seissel bio je uspješan ilustrator, zaslužan za konstruktivistički dizajn knjiga Marijana Mikca i časopisa Zenit. Glavninu njegovog likovnog opusa čine nadrelistički radovi nastali u vremenskom rasponu od preko pola stoljeća koji su danas dio kolekcije Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Njegovo likovno stvaralaštvo uključivalo je tehnike crteža, akvarela, pastela, tempere i kolaža, među kojima posebno mjesto zauzima ciklus od 19 verbo-vizualnih radova u akvarelu, tušu i temperi pod nazivom 3C i tričarije. Upravo su njegove slagalice riječi po svojoj dosjetci bez uzora u slikarstvu nadrealizma.
Seissel se smatra i anticipatorom happeninga, i to deset godina prije njegove svjetske inauguracije u Galeriji Reuben 1958. godine. Sredinom srpnja 1949., tijekom ljetovanja u Brelima inventivni Seissel je zajedno s arhitektom Tušekom i grupom prijatelja ostvario prvi do sada poznat i fotografski dokumentirani happening u Hrvatskoj. U ovoj hrvatskoj povijesnoj pretpremijeri su se nalazile već sve one premise koje će Allan Kaprow formulirati devet godina kasnije: »Granica između happeninga i svakodnevnog života trebala bi se postaviti tako elastično da se ne može precizno odrediti… Happeninga bi trebalo provesti na neumjetnički i istodobno praktičan način, ne bi ga trebalo prije izvedbe probati, trebali bi ga izvoditi neprofesionalci, i to samo jedanput.«. Seisselov happeninga sa zagrebačkom grupom izveden je s kamenom na glavi i u ruci i već u trenutku nastanka shvaćen je kao kreativan čin.
Seissel je oštrinom kirurškog skalpela duboko zasijecao pod kožu svakog konformizma dolazio on iz tradicije ili kurentnih trendova. Vrstan arhitekt, urbanist i pedagog na zagrebačkom je Arhitektonskom fakultetu odgojio niz naraštaja urbanista. U svojoj je struci bio poznat kao gorljiv pobornik »racionalističkih« načela u suvremenoj arhitekturi, ali u svojoj se umjetničkoj praksi od početka našao s one strane »racionalizma« bezrezervno predan »mračnom predmetu« svoje podsvijesti. U svom humoru je bio iznenađujuć i nepredvidljiv, izvoran i izvan svih kalupa i premisa jednog vremena »kastriranog programima i manifestima«.
Josip Seissel umro je 19. veljače 1987. u Zagrebu.
