Opis
Diminić, Josip (Bepo), akademski slikar, kipar i grafičar, profesor kiparstva (Sveti Lovreč Labinski/Diminići kraj Labina, 17.VI.1937. – Labin, 17.V.2019.).
Nakon pučkoškolskog obrazovanja u Diminićima i Labinu, završio je 1957. Školu primijenjene umjetnosti (slikarstvo) u Zagrebu i upisao Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj je 1963. diplomirao slikarstvo u klasi Marina Tartaglie.
Već 1955. dobio je prvu nagradu zagrebačkog lista Polet za najbolji crtež, 1959. prvi put je samostalno izlagao akvarele u Malinskoj i Labinu, a 1960. izradio amblem grada Labina. Bio je grafički suradnik lista Raški rudar 1960.-64.
U Labin se vraća 1965. i sljedeće godine u starogradskoj jezgri otvara atelijer. Umjetnički je voditelj ustanove Suvenir Istre 1966.-68. te ravnatelj labinskoga Narodnog muzeja 1968.-69. Od 1966. do 1969. uz slikarstvo se intenzivno bavi keramikom i keramoskulpturom. Godine 1968. ideator je i suosnivač Labinskih ateliera, umjetničke grupacije koja je postala likovnim fenomenom ondašnje Jugoslavije i koja je Labin iz postrudarske depresije stavila na mapu umjetničkih gradova. Jedan je od osnivača izložbe Ars Histriae.
Godine 1970. imenovan je tajnikom Stručnog savjeta Mediteranskoga kiparskog simpozija (MKS) u Dubrovi kod Labina, koji je osnovan 1969. prema njegovoj zamisli. Za predsjednika stručnog savjeta MKS-a imenovan je 1992., a paralelno rukovodi i Ljetnom studentskom kiparskom školom Montraker u Vrsaru (1991.-1993., 1995., 1998.). Prema njegovoj zamisli nastala je Bijela cesta koja vodi kroz MKS, tj. park skulptura u Dubrovi, rađena u kamenu i djelo skupine istaknutih umjetnika (svaki je umjetnik imao rješenje za svoju dionicu dugu 25 metara). Godine 1999. postao je članom Međunarodne umjetničke udruge Art addiction.
Od 1979. je docent, a od 1984. do 2007. redoviti profesor na Odsjeku za likovnu umjetnost Filozofskog fakulteta u Rijeci, odnosno od 2005. na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, čiji je bio suosnivač. Od 2008., kada je umirovljen, nosio je zvanje profesora emeritusa.
Kiparstvom se bavio kontinuirano od 1970-ih. Osim u kamenu, radio je u obojenom fiberglasu i drvu. Sudjelovao je u radu više kiparskih kolonija u zemlji i inozemstvu. Kao kipar, slikar i grafičar imao je više od 120 samostalnih izložbi i sudjelovao na više od 400 skupnih. Izlagao je u gotovo svim istarskim gradovima, diljem Hrvatske i u inozemstvu (Labin, Pula, Rovinj, Piran, Kopar, Opatija, Buzet, Pazin, Poreč, Motovun, Zagreb, Rijeka, Split, Karlovac, Velika Gorica, Beč, Beograd, Sarajevo, Bologna, Maribor i drugdje). Oblikovao je brojne spomenike i skulpture u javnim prostorima Istre, Rijeke, Primorja i drugdje: amfiteatar u MKS-u u Dubrovi, Istarski vol ispred hotela Parentium kraj Poreča (1976.-77.), spomenik borcima NOR-a u Trgetu kraj Labina (1977.), Jela u Delnicama (1981.), Kruha i ploda u Slovenj Gradecu (1981.), Uzlet 1 u Karlovcu (1984.-85.), Obluci – varijanta A u parku hotela Maestral u Novigradu (1986.), Nar na Gradskom trgu u Rovinju (1988.), Ptica na Zemljinoj kugli i Ptice dolazeće i odlazeće u Labinu (1989.), spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Rijeci (1992.-93.), skulptura sv. Nikole u Kraljevici (2008.) itd.
Studijski je boravio u Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, a boravci u Nizozemskoj i Kini rezultirali su novim umjetničkim ciklusima (Nizozemski i Kineski putopisi i impresije). S putovanja u Kinu objavio je zapis Ljepoti je mjesto u Kini (2007.). Ilustrirao je nekoliko knjiga istaknutih hrvatskih pjesnika, među njima i Tanac jončići po kršine Zdenke Višković (Pula 1984.). Autor je 11 grafičkih mapa, među kojima su Ljubav bijela kost (Zagreb 1978., sa sonetima Vesne Parun), Histria erotica (Rovinj 1984.), Časoslov ptice (Labin 1986., predgovor Vlado Bužančić), Za mir u Hrvatskoj (Labin 1991., predgovor Gorka Ostojić-Cvajner), Groti duša zrije (Poreč 1993., sa sonetima Draga Orlića). Godina 1975.-84. bio je član reprezentativne grupe autora Galerije Forum u Zagrebu. Autor je skulpture Ptica na prstenac (1985.) – prijelazne nagrade pobjedniku Trke na prstenac u Barbanu, Arene pulskog filmskog festivala, prvog Kiklopa – godišnje nagrade Pulskog sajma knjiga (2004.). Čest su motiv u Diminićevim radovima, posebice od 1982., ptice i ljudi-ptice, prema njegovim riječima – simboli slobode.
O njemu su objavljene monografije: Vlado Bužančić, Diminić (Rijeka 1982.); Vlado Bužančić i Mladenka Šolman, Josip Diminić (Zagreb 2000.) te Josip Diminić – Rišem i pišem s oko tisuću crteža i stotinjak umjetnikovih pisanih misli i bilješki nastalih 1947.-2010. (urednik Nikola Perić, Karlovac 2012.).
Diminić je dobitnik dvadesetak likovnih nagrada i priznanja, između ostalog, izvedbene nagrade za skulpturu Slavoluk novih urbanih prostora na Zagrebačkom salonu (1978.), otkupne nagrade na VII. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci (1980.), nagrade za skulpturu na IV. jesenjem salonu u Dubrovniku (1982.) i na VII. izložbi Saveza udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije (Skoplje 1981.). Za umjetnički rad dobio je nagrade “Mijo Mirković” (1972.) i “Josip Račić” (1976.), nagradu “Istriana” za istarsku osobu godine u oblasti kulture (2010.), a posmrtno Nagradu za životno djelo Grada Labina (2019.).
