Opis
Prvi se put ime Zagreba u kulturnom pamćenju javlja na isti način kao i u naslovu ove knjige, kao pridjevni oblik za nešto važno povezano s njime: prije gotovo tisuću godina riječ je bila o biskupiji, a sada o leksikonu. Prema srednjovjekovnoj ispravi jednog ostrogonskoga prelata može se tako zaključiti da se stanovnici naselja oko biskupije koja je u jednom od njih bila utemeljena potkraj XI. stoljeća nisu razlikovali od onih koji sada žive u istome gradu: smatrali su se Zagrepčanima. Bilo ih je mnogo manje, i stanovnika i naselja, ne znamo kako su se zvali, možemo tek pretpostavljati čime su se bavili, ali se Zagreb na tome trusnom kronometru europske civilizacije nije održao tek kao objektivna, povijesna točka, nego i kao sudbinski kutak velike kolektivne biografije koja se pretapala u dodirima zbiljskoga i imaginarnoga. Leksikon o Zagrebu nije utoliko prvi zagrebački leksikon, kao što je i biskupija bila zagrebačka prije nego što je zapisana kao takva: mnogi su leksikoni na različite načine i dosad bili zagrebački. Njegova se leksikografska posebnost ne zasniva na prvenstvu ni povlastici predmeta, njegov razmjer sa Zagrebom dijeli rizik kriterija koji su ga potaknuli, omogućili i prema kojima će biti ocijenjen, korišten i nasljedovan. Pod punim hrvatskim imenom, kakvo danas poznajemo, premda i dalje nismo sigurni što znači, Zagreb prvi put nalazimo u dokumentu koji se ne tiče velikih državnih ili crkvenih poslova, no ipak upućuje na mnoge krhotine mozaika što ih povezuje ovaj leksikon. Jedan se Zagrepčanin, klobučar Ivan, početkom XIV. stoljeća nastanio u Dubrovniku. Ondje mu je čini se dobro išlo, pa je prvo zabilježeno kako je od nekoga kotorskoga klobučara preuzeo vinograd u Župi, a potom i da je krojaču Primilu prodao svoju drvenu kuću, sagrađenu na općinskom zemljištu, za deset perpera. Dubrovačkomu je notaru u tom ugovoru vjerojatno bilo važno istaknuti da je klobučar Ivan sin pokojnog Andrije iz Zagreba kako bi ga nedvosmisleno identificirao kao stranku, da bi s naše distance Zagrepčanin Ivan i Dubrovčanin Primil postali likovi kruga koji je bio povezan nitima što traju i obvezuju dulje i preciznije od ugovora. Zagrepčani koji su živjeli u Dubrovniku u doba kada je taj grad svoju društvenu snagu uobličavao u jedinstveni suverenitet male aristokratske republike sudjelovali su u njezinu rastu na isti, običan način kao što će mnogo kasnije, kada se oko Zagreba budu počele prepoznavati prve prave mogućnosti građanske Hrvatske, u Zagrebu biti prisutni dubrovački trgovci. Kada je dvorska kancelarija Marije Terezije otklonila dubrovački prijedlog da se grofu Ivanu Patačiću sredinom XVIII. stoljeća dopusti svojstvo konzula u Zagrebu, bilo joj je na umu i to da bi tako »doveo mnogo ljudi pod svoju vlast, a time, neopaženo i jedan dio kraljevstva«.
