Opis
“Vrijeme je opak igrač” je roman, koncipiran kao zbirka priča, vezanih više ili manje na lik Sashe kroz period od četrdesetak godina. Jennifer Egan (Chicago, 1962.) ističe da je njen roman inspiriran Proustom (shvatljiva relacija) i “Sopranosima” (teško dokučiva poveznica). Ipak, više od Prousta i “Sopranosa” “Vrijeme je opak igrač” se povezuje s Elizabeth Strout, Jonathanom Franzenom, te SMS-dijalozima i PowerPoint prezentacijama.
Prije četiri godine Elizabeth Strout je objavila “Olive Kitteridge”, roman također koncipiran kao zbirka trinaest pripovjedaka, od kojih su neke bile tek rubno vezane uz lik umirovljene profesorice matematike iz Nove Engleske. “Olive Kitteridge” zbivala se u “zemlji umirovljenika” i ispisivala dane starenja svoje gerijatrijske junakinje. “Vrijeme je opak igrač” proteže se od kasnih sedamdesetih pa negdje do dvijetisuće-dvadesetih, prateći lik djevojke i žene Sashe kroz period mladosti i sredovječnosti.
Elizabeth Strout je za “Olive Kitteridge” osvojila 2009. Pulitzera za književnost. Jennifer Egan je sa svojim romanom osvojila Pulitzera za 2011. godinu. Neki su možda očekivali da će Pulitzera napokon osvojiti Franzen sa svojom instant-slavnom “Slobodom”. Franzenu je nagrada izmakla 2002. kada je bio finalist s “Korekcijama” a izmakla mu je opet i 2011.; ali samo naizgled, jer dodjelivanjem nagrade Jennifer Egan nagradu je posredno dobio i sam Franzen pošto su po mnogim svojim karakteristikama “Sloboda” i “Vrijeme” romani-blizanci, pa se čak Jennifer Egan može nazvati i “ženskim Franzenom”, prvenstveno zbog svoje ambicije ispisivanja velike američke freske vremena, gotovo paralelne s onom Frenzenovom u “Slobodi”.
Bilo kako bilo, “Vrijeme je opak igrač” iscrtalo je savršeni pulitzerovski foto-robot romana novog milenija. U njemu se mogu naći i bivši lauretati, i zaobiđeni laureati. Nije isključeno da je ključni razlog dobivanja nagrade bilo upravo prepoznavanje tog foto-robota, iscrtanog prije svega konceptom romana “a la Strout”, kojeg naglašava većina recenzenata; kao što se većina recenzenata dotiče i dijaloga iz romana/zbirke pripovjedaka (primjerice, rc mi da je blj užv/nkd se nsm vdjl/stvrn??/srmžljv/#@&*/…,ili nešto slično u tom stilu).
Zbog ovog SMS dijaloga Jennifer Egan neće biti spominjanja u kontekstu Hemingwaya, Carvera ili nekog trećeg velikog američkog pisca dijaloga, niti se SMS-tekstom ispisivao put do Pulitzera. No SMS-iranje je puteljak koji nas vodi do najspecifičnijeg segmenta rukopisa Jennifer Egan, a to je poglavlje koncipirano kao PowerPoint prezentacija Sashine dvanaestogodišnje kćeri Alison. Dotično poglavlje, grafički uređeno raznim geometrijskim tijelima povezanim strelicama, nije baš lako citirati. Word ne može kopirati PowerPoint, ali je zato PowerPoint zgodna zamjena za Word.
U nekim oblicima komunikacije, prvenstveno onim poslovnim i korporativnim, ali i među djecom, PowerPoint prezentacije jedina su tekstualna realnost, savršena forma bez sadržaja, kojom se i “ničemu” može pridodati dignitet “nečega”, kojom se može ne kazati ništa ali učiniti to na način na koji sugerira stručnost i poznavanje pseudostručnih oblika komunikacije.
Ulazeći u taj prostor komunikacije kao PowerPoint prezentacije, Jennifer Egan pokazuje pohvalno zanimanje za nove obrasce pismenosti, odnosno polupismenosti, jer kao ni SMS-iranje, ni na PowerPoint ne možemo gledati baš kao na uzlet pismenosti, dapače, u svojoj piktoralnosti i elementarnosti prije je riječ o padu iz raja teksta, premda u njegovim kružnicama, kvadratima i trokutima postoji nešto nalik na kitice i tekstualnu organizaciju poezije.
Postavljajući PowerPoint poglavlje kao tekst dvanaestogodišnjakinje Egan ne pozicionira PowerPoint kao korporativnu i poslovnu komunikaciju, već kao kominikacijsku pismenost onih na kojima svijet ostaje, dakle kao pismenost budućnosti, koja ako vas već nije zakačila na poslu može vas zaskočiti kod kuće, u obliku dječje PowerPoint prezentacije na temu “moja obitelj”, “moje najdraže životinje”, ili nešto slično.
No o čemu mi to zapravo govorimo kod romana Jennifer Egan: o Proustu i Elizabeth Strout, Sopranosima i Franzenu, deklariranim i nedeklariranim utjecajima, jasnim ili nedokučivim, SMS-u i PowerPointu, više ili manje poznatim tekstualnim eksperimentima… ugrubo, sve samim umješcima. “Vrijeme je opak igrač” lakše je čitati kao “patchwork” koncepata i motivike, nego li kao cjeloviti i originalni roman. Umješci nisu loši: ni PowerPoint eksperiment, ni Franzen, a pogotovo ne Strout. Ali gdje je tu ostala Jennifer? Tko je zapravo Jennifer Egan?
Jennifer Egan je šivačica (svaka rodna predrasuda je nenamjerna). I to vrlo spretna šivačica. Umjesto za električnom šivaćom mašinom ona sjedi za PC-om i na Wordu spaja pripovjetke, koncepte, razne utjecaje, i razne (ne odveć eksperimentalne) eksperimente. Postmoderni obrasci više nisu na cijeni, na dominaciju pastiša sve više se gleda kao na „kulturnu logiku kasnog kapitalizma”, no “Vrijeme je opak igrač” zanimljiv je “patchwork” raznih matrica, uz dodatak i jednog relativno originalnog teksta.
Ugrubo, roman Jennifer Egan čini se nemoguće gledati kao samostalnu cjelinu, izdvojen od svojih predložaka, ali unutar tog konteksta “Vrijeme je opak igrač” nešto je poput “vrlo dobrog Franzena” ili “sasvim solidne Elizabeth Strout”.
