Opis
Zoran Mušič (selo Bukovica u Goriškoj, 12. veljače 1909. – Venecija, 25. svibnja 2005.), je venecijanski – slikar i grafičar slovenskog porijekla, đak Zagrebačke likovne Akademije.
Zoran Mušič (kršten je kao Anton Zoran Musič, a poslije 1945. zvan je i upisivan kao Zoran Music) rođen je u obitelji slovenskih učitelja, otac mu je bio ravnatelj a majka učiteljica u selu Bukovica, kod Goriških brda. Kako je taj kraj uskoro postao prva linija bojišnice za Prvog svjetskog rata obitelj je bila prisiljena pobjeći u selo Arnače kod Velenja, gdje je Zoran pohađao osnovnu školu.
Pri kraju rata vratili su se u u Gorišku, ali su ubrzo protjerani od talijana, koji su taj kraj pripojili Kraljevini Italiji. Obitelj se preselila u selo Grebinj u Korušku, ali ni tu se nisu uspjeli skrasiti za dugo te su i iz ovog sela protjerani nakon provedenog referenduma u listopadu 1920. Ovaj put obitelj se preselila pored Maribora, dok se Zoran preselio u sam Maribor gdje je završio srednju školu za učitelje 1928. Sve te silne selidbe u ranom djetinstvu izgleda da su ostavile dubokog traga na Zoranu, – čitav njegov život bio je stalno lutanje bez domovine.
Između 1930. i 1934. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Babića i Tomislava Krizmana.
Nakon diplome 1934. Mušić se iako bez dinara, otisnuo na putovanja i skitanja. Tri mjeseca proveo je u Španjolskoj (Madrid, Toledo) te vjerno kopirao slike El Greca i Goye i pisao svoje utiske za novine u Jugoslaviji. Prije razbuktavanja španjolskog građanskog rata, vraća se u Maribor i služi vojni rok u Bileći. Svake godine posjećuje Dalmaciju (Korčula dragi motiv). U tom periodu izlaže više puta s kolegama u Zagrebu, Osijeku i Beogradu. Seli se u Ljubljanu 1940., tijekom tog perioda slika pejzaže rodne Goriške. Zajedno sa svojim prijateljem Avgustom Černigojem radi freske u Drežnici. U listopadu 1943. seli se u Trst, odakle često pohodi Veneciju u kojoj prodaje gvaševe. Radi ilustracije za časopise u Trstu. Zapravo živi na relaciji Trst- Gorica- Venecija.
Krajem studenoga 1944. uhićen je i poslan u koncentracioni logor-Dachau. Mušiča ni to ne lomi, i tamo crta, napravio je 200 skicoznih crteža života i patnji iz logora, međutim svega 80 je uspio sačuvati do svibnja 1945. godine, kad su ga oslobodili Amerikanci. Nakon oslobođenja vraća se u Ljubljanu 1945. Njemu se međutim život u poslijeratnom siromaštvu novoustanovljene socijalističke Jugoslavije ne sviđa te se već krajem lipnja 1945. seli prvo u talijansku Goricu, a ubrzo nakon toga u listopadu 1945. u Veneciju.
Tu drugi put nađe svoju priateljicu, kasnije životnu partnericu, venecijansku slikaricu Idu Cadorin – Barbarigo s kojom se ženi 1949. godine. U Veneciji radi svašta; akvarelne vedute Venecije, slika dalmatinske pejzaže, radi grafičke listove ali i reklamne prospekte. Intenzivno izlaže; Venecija, Trst, Rim.
1950. izlaže na Venecijanskom bijenalu. 1956 dobiva i svoj prvi Grand Prix za izložene grafike. Nakon uspjeha na bijenalu dobiva nagradu i u Parizu – Prix de Paris (zajedno s talijanskim slikarom Antonijom Corporom) 1951.. U Pariz se seli 1952. i živi jedno vrijeme na relaciji Pariz, Venecija ( s tim da ljeta od 1956 provodi u Dalmaciji). U Parizu se upoznaje s francuskom lirskom apstrakcijom – informel, koja ga osvaja. Nakon toga ponovno izlaže na Bijenalu 1956. u jugoslavenskom paviljonu s Vojinom Bakićom i ponovno je nagrađen. Na Venecijanskom Bijenalu izlaže i 1960. i osvaja UNESCO-vu nagradu. Veliki uspjeh postigao je sa svojom serijom iz 1970-ih Noi non siamo gli ultimi (Mi nismo posljednji) u kojoj se ponovno vraća na patnje iz logora Dachaua ali ovaj put nastoji to dovesti do univerzalne tragedije.
U mladosti je volio slikati konje i krajolike, pred kraj života od 1980-ih venecijanske oronule fasade, bogate bojama i finom teksturom.
Za svoj rad dobio je 1984. najviše francusko odlikovanje za doprinos u kulturi i književosti Ordre des Arts et des Lettres (Commandeur). [1]
Mušič je rijetki slikar s prostora bivše Jugoslavije koji je uživao veliki ugled, i bio izuzetno cijenjen u svjetskim relacijama u svijetu likovne umjetnosti, 1995. priređena mu je velika retrospektivna izložba u pariškom Grand Palaisu (izložbu su otvorili predsjednici François Mitterrand i Milan Kučan).
U povodu stote obljetnice njegova rođenja njegova Venecija mu je priredila u prosincu 2009. manju retrospektivnu izložbu u Palači Franchetti, sjedištu Instituta za znanost, književnost i umjetnost (otvorena do 3. ožujka 2010.). [2] I Slovenija je priredila veliku izložbu Mušiču u čast u Modernoj Galeriji Ljubljana (170 slika i crteža), izložba je bila otvorena do 28. ožujka 2010.
Mušič je umro u dubokoj starosti (96. god) u Veneciji 2005. Pokopan je na mjesnom groblju na otoku San Michele.
