Opis
VeĆ naslovi njegovih knjiga kao da su jednosmjerne karte za sanjarenja bez kraja. Poezija: Ostani, radosti moja, Čovjek koji je umro, Odbjegli kokot, SamoĆa sažaljenja, Težina neba, RoĐenje Odiseje, Zvjezdana zmija, Fragmenti raja, Predstavljanje Pana…Imam osjeĆaj da Čitam imena sazviježĐa, a ne romana, neku obrnutu mapu nebesa, posunovraĆenu, unutrašnju.
Pastir (ovaj puta kao zanimanje, a ne kao simbol-pastir kao simbol neka ostane u prošlom stoljecu, kada vec nije ostao u pretprošlom) muvajuci se sa svojim stadom ovaca po francuskoj, recimo, unutrašnjosti-sadi stabla i na taj nacin oživljava cijeli jedan kraj. Jednostavno. Moguce? Znam da da. Prica je napisana kao odgovor na pitanje casopisa eader`s Digest koja je najnezaboravnija osoba koju je u životu sreo, i Giono je pricu napisao za dvije noci. Povod je imao u vlastitome životu: sa svojim je ocem obilazio kao djecak Provansu i sadio žireve. Na šetnju se krece sa štapom s metalnim šiljkom na vrhu, s kojim se dubi rupa u koju se stavlja i do deset žireva (nice otprilike 10 %), i poslije petom utiskuje zemlja. Rezultat može biti ravan cudu. Književni je okoliš naravno konsternirao. Kritika, ljubitelji kritike, kolege književnici i uopce svi oni koji cine tu živu smrt zvanu književni život nadali su se u potragu za Elzeardom Bouffierom (ime Gionoova junaka) i ustanovili da je to izmišljena osoba. Ako je književnost paralelni život, taj pastir to su njegov otac i on, to je on sam, to je na koncu taj izmišljeni pastir osobno. Radi se o književnosti, zašto bi neki književni lik osim što je to što jest bio i nešto drugo? Prica i sve oko nje je genijalno u svojoj jednostavnosti, tzv. normalni svijet se zaprepastio što se jedan pjesnik poslužio maštom odgovarajuci na jedno ozbiljno “anketno” pitanje (a vec rijec anketa zvuci kao projekt, a ako ste fin covjek znam što mislite o projektima), na zahtjev publike o podrobnostima o covjeku koji sadi žireve (pa zar oni ne padaju s neba?), Giono šalje fotografije koje je kupio kod nekog staretinara (“oslao sam im fotografiju izmišljene osobe.”) zajedno sa hrpom drugih starih fotografija. Što bi na sve to rekao Borges, što Cortasar pitanja su kao i ona o mogucoj adresi Elzearda Bouffiera i ne namecu se sama. Namece ih fraza takvoga gledanja na književnost. Prica je napisana sredinom stoljeca i svjedoci da je svijet bio spreman za zelene, za ekologiju, Green peace, Branku Šeparovic i U2.
Kako znam da je moguc takav covjek, da ne kažem – ljudi? Jer osobno poznajem jednog. Zove se Tibor, ima ženu, djecu (oženjenu) i posao. Živi u Retfali, spava pod vedrim nebom, na terasi jedne cetverokatnice, pedesetak mu je godina i jedinstven je: o svom, štono kažu, trošku cisti nasip od hipodroma do Višnjevca, zatim Zelenu eko stazu (oprostite, ali ne znam kako se pišu ti zvanicni nazivi, zvuce kao da sve treba velikim slovom) i šumu sve do ušca Karašice. I sada bih mogao nabrajati, a zapravo vjerojatno pocisti za nama gdje god prode, i kao svi ljudi posadeni u svijet, neudobno mu je u ovom aparatu u kojemu “funkcioniramo”, “privredujemo” i “projektiramo”.U stopu ga, kao davo, prati jedan teozof i govori mu: Slabo je to Tibore, ne znaš ništa o Mahacohanu…
Prica je istinita.
