Opis
Za zavjesom od tkanine izgrižene moljcima mliječna svjetlost najavljuje svanuće. Bole me pete, glava mi je kao nakovanj, a čitavo tijelo zatvoreno u neku vrst skafandera. Soba polako izlazi iz polutame. Pažljivo promatram fotografije dragih bića, dječje crteže, zapise, malog biciklista od bijele žice kojeg mi je poslao prijatelj uoči Paris-Roubaixa, i podupirač nad krevetom u koji sam utisnut već šest mjeseci kao rak-samac na stijeni. Ne treba mi dugo da shvatim gdje sam i sjetim se kako se moj život preokrenuo u petak, 8. prosinca prošle godine. Dotad nikad nisam čuo za cerebralno deblo. Toga dana, kad je kardiovaskularnim udarom deblo isključeno iz kruga, izravno sam otkrio taj ključni dio na našoj upravljačkoj ploči, obavezan smjer između mozga i živčanih završetaka. Nekad se to zvalo »prijenos do mozga« i od toga se naprosto umiralo. Razvojem reanimacijskih tehnika kazna je usavršena. Čovjek joj izmakne, ali zaradi nešto što je anglo-saksonska medicina pravilno okrstila locked-in sindrom: pacijent je od glave do pete paraliziran, zatvoren u vlastitu unutrašnjost, netaknuta duha, s treptajima lijevoga kapka kao jedinom komunikacijskom mogućnošću. Dakako, u sve te dražesti zadnja uvijek biva upućena ona najzainteresiranija stranka. Što se mene tiče, priuštio sam si dvadeset dana kome i nekoliko tjedana magle prije nego li sam pojmio stvarne razmjere štete. Potpuno sam izronio tek koncem siječnja u ovoj sobi 119 Primorske bolnice u Bercku, kamo upravo prodiru prvi titraji svanuća. Jutro je obično. U sedam sati zvonjava iz kapelice ponovno počinje punktirati protjecanje vremena, četvrt po četvrt sata. Poslije noćnog primirja, moji pretrpani bronhi opet bučno krkljaju. Zgrčene na žutoj plahti, ruke me bole iako ne mogu odrediti jesu li vrele ili ledene. Boreći se protiv ankiloze izazivam refleksni pokret rastezanja i to mi ruke i noge pomiče za nekoliko milimetara. Često dovoljno da se stišaju bolovi u udovima. Smanjuje se pritisak skafandera, a duh može vrludati poput leptira. Ima toliko posla. Čovjek može poletjeti u prostor ili u vrijeme, poći u Ognjenu zemlju ili na dvor kralja Mide. Posjetiti voljenu ženu, uvući se k njoj i milovati njeno usnulo lice. Graditi dvorce u Španjolskoj, steći Zlatno runo, otkriti Atlantidu, ostvariti dječje snove i tlapnje odrasla čovjeka. Dosta rasipanja. Najprije moram sročiti početak ovih bilješki s nepomičnog putovanja, da budem spreman kad stigne izdavačev čovjek koji će ih zapisivati prema diktatu, slovo po slovo. U glavi svaku rečenicu deset puta promijesim, izbacim poneku riječ, dodam pridjev i učim tekst napamet, poglavlje za poglavljem. Sedam i trideset. Tijek misli prekida mi bolničarka. Prema točno određenom obredu razgrće zavjesu, provjerava traheotomiju i kap-po-kap, i pali televiziju radi vijesti. Crtani film upravo priča priču o najbržoj žabi na Zapadu. A da zaželim biti pretvoren u žabu? (Iz prologa)
J. D. Bauby
