Opis
Iznalaženje sebe se ne iznalazi; mehanizmi identitetskog stvaralaštva nisu aleatorni. Iako su sredstva za iznalaženje (slike i emocije) krajnje promjenljiva, ona se upisuju različite i točno određene društvene procedure. Ego se ne osmišlja bilo kako.
To je razlog zašto ova knjiga nije mogla izbjeći detaljnu analizu koncepta identiteta i njegove povijesti, svojevrsnu kritičku reviju raspoloživih problematika, prije upuštanja u dokazivanje vlastitih teza. Trebalo je postaviti čvrste i nepokolebljive temelje, što je uostalom i abeceda svakog valjanog istraživanja. Nakon toga, ona je uzela više esejističku formu, u jednoj opasnoj mješavini žanrova. Ali to je također bilo neizbježno, budući da su društveni ulozi oko pitanja identiteta uistinu golemi.
Središnja teza jest da je identitet historijski proces koji se, nakon perioda tranzicije kad se njime upravljalo odozgo, od strane države, na individualnoj razini iznalaženja sebe u punini očitovao tek prije manje od pedeset godina. To je očitovanje rezultiralo izmjenom društvenih struktura i refleksa tih struktura. Ne u smislu da su potonji postali, uslijed kakve misteriozne i apstraktne emancipacije subjekta, manje djelotvorni ili manje odredbeni, nego jednostavno u smislu da se, postavši proturječniji, više ne mogu preobraziti u refleksiju. Ego je od sada prinuđen na tvorbu (s raspoloživim društvenim materijalom) etičkog i kognitivnog filtra-naznačitelja koji uvjetuje njegovo djelovanje. Društvena konstrukcija stvarnosti propušta se kroz individualne identitetske filtre.
Kao što sam kazao, taj je preokret revolucija, u dvostrukom smislu te riječi. Revolucija identiteta uvodi nas u novi svijet iako mi još mislimo u kategorijama starog, i iako odbijamo uvidjeti da budućnost ovisi o odlukama koje danas donosimo. Lutamo kao slijepci dok opasnosti oko nas rastu, pooštrujući značaj toga povijesnog preokreta i dovodeći do potrebe za iznimnom lucidnošću. Da, novi svijet u koji smo zakoračili je opasan, vrlo opasan, i to iz točno određenog razloga: po prvi put u povijesti, sami temelji potonje dolaze u pitanje, dok njezina neprestana rekonstrukcija počiva na hlapljivim i fluidnim individualnim identifikacijama koje poprimaju oblik slijedeći nepredvidljivo kretanje slika i emocija. Ono što situaciju nadalje otežava jest činjenica da se sve to zbiva upravo u trenutku kad se mondijalizacija hvata u koštac s kulturnim razlikama koje su se dosad skrivale pod ruhom komunikacije, te s najšokantnijim društvenim nejednakostima. No pojedinac u doba identiteta prisiljen je crpsti energiju za svoje djelovanje iz sebe sama. On, dakle, mora vjerovati u svoje vrijednosti (ili se grčevito držati svojih vjerovanja) i obnoviti svoje samopostovanje…
( Jean-Claude Kaufmann, iz Zaključka )
