Opis
Jedan od najvažnijih srednjoeuropskih filozofa ovog stoljeća, Jan Patocka (1907.-77.) bio je učenik i nasljednik Masaryka, Husserla i Heideggera, kao i sam po sebi filozof i povjesničar ideja. Patocka, koji je zbog svojih političkih uvjerenja bio prisiljen otići u prijevremenu mirovinu s Karlovog sveučilišta u Pragu, umro je od izljeva krvi u mozak dok je bio na ispitivanju u češkoj policiji zbog potpisivanja manifesta o ljudskim pravima Charta 77. Iako su mnoga njegova djela dostupna na francuskom i njemačkom jeziku, u ovom je svesku Erazim Kohák prvi put preveo Patockine središnje filozofske tekstove na engleski jezik.
Kao Husserlov učenik i osobni prijatelj, Patocka je bila itekako svjesna središnje uloge razuma u konstituciji doživljene stvarnosti. Istodobno, kao Heideggerov učenik, nije bio ništa manje svjestan neumanjive autonomije te stvarnosti. To dvostruko prepoznavanje odvelo je Patocku u cjeloživotnu filozofsku potragu za sintezom koja bi premostila rascjep moderne između slobode ljudi i datosti svijeta te, šire, između prosvjetiteljstva i romantizma. Za filozofskog čitatelja, Patockini pronicljivi spisi pružaju najkorisniji ključ za razumijevanje osnovnog modernog dijaloga koji vode Husserl i Heidegger. Ipak, Patocka, naširoko cijenjen zbog svojih spisa o kulturi i umjetnosti kao i zbog studija J. A. Comeniusa i povijesti znanosti, nudi mnogo više: sveobuhvatan pokušaj suočavanja s našim intelektualnim naslijeđem i našom podijeljenom sadašnjošću.
Kohák, osim što je preveo spise, daje opsežan uvod, pokrivajući puni opseg Patockine misli, te potpunu bibliografiju njegovih spisa. Rezultat je intelektualno bogat svezak jednako prikladan kao uvod u Patocku, naprednu studiju fenomenologije i povijesni uvid u filozofiju iza Željezne zavjese od 1938. godine.
