Opis
Suočen s ruševinom obiteljske kuće u kojoj je izgubio cijelu svoju brojnu obitelj, Palmotić ne govori o svom emocionalnom slomu, nego između svih pojedinačnih tragedija izabire, po svoj prilici imaginiranu, tužnu sudbinu mladoga trgovca koji, otkopavajući svoju kuću, pronalazi mrtvu ženu s mrtvim djetetom na rukama. Apokaliptično stanje u Gradu prikovalo je pjesnike. Čak ako je netko, potaknut osobnim gubicima članova obitelji, imovine, krova nad glavom i tragičnom neprepoznatljivošću gradskih prostora koji su se pretvorili u ruševine, poželio da izgovori ili napiše, izbaci iz sebe barem jedan pjesnički krik, morao je u samoj namisli biti prekinut očajničkim pozivima upomoć onih koji su izdisali pod gomilama stijena, plačem dječaka koji su ranjeni, od žeđi i gladi umirali pod ruševinama škole. Svaku namjeru da se stihovima opiše vlastito bolno iskustvo i susret s katastrofom Dubrovnika i njegovih stanovnika, ako je netko na to i pomišljao, gasio je trenutačno neopisiv strah za vlastiti život, jer je u zemljinoj utrobi grmjelo, tlo je neprestance podrhtavalo, a plameni jezici nad Gradom upozoravali da Božja kazna još nije do kraja izvršena. Strah je nadjačavao bol za bližnjima, a slike užasa relativizirale su pojedinačne gubitke, pa dubrovački pjesnici pred individualnim i osobnim stradalništvom, suprotstavljeni intimnoj boli – ostaju bez riječi. Očajnička situacija u kojoj su lako mogli ostati i bez domovine primorala ih je da prionu dužnostima i da se prije svega stave u diplomatsku službu Republici. ULOMAK iz : POETIKA KATASTROFE – PJESNICI O VELIKOJ TREŠNJI 1667. GODINE U DUBROVNIKU I OKOLICI SLAVICA STOJAN
