Jagoda Kaloper: Moj dlan

Na filmskome platnu prvi put se pojavila 1965. godine u filmu “Ključ”, a slijedile su druge filmske uloge – 1966. u filmu “Ponedjeljak ili utorak”, “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata” iz 1968., filmu “Lisice” Krste Papića iz 1969., a iste godine glumila je i u filmu “Plavi svijet”. Slijedilo je više uloga u filmovima 1971. – “Fabijen” ,”Apotekarica”, “Balada o svirepom”.

Iste godine glumila je u filmu Dušana Makavejeva “W.R. – Misterije organizma”, a ta uloga seksualno osviještene i oslobođene žene obilježila je njezinu filmsku karijeru i to je njezina najpoznatija uloga.

Nakon toga Jagoda Kaloper glumila je u više filmova “Kud puklo da puklo”, “Kuća”, “Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, “Ponedjeljak”, “Trofej”,”Samo jednom se ljubi”, a nakon višegodišnje filmske pauze slijedile su uloge u filmovima “Pont Neuf” i “Mondo Bobo” (1997.),  te filmovi  “Zavaravanje” (1998.) i “Holding”, a njezina posljednja filmska uloga bila je u filmu “Družba Isusova” iz 2004. godine.

Za filmski dio svoje umjetničke karijere Jagoda Kaloper primila je više nagrada – Nagradu grada Zagreba “Kula Lotrščak”, “Srebrnu Arenu” i “Zlatnu Arenu” na pulskome filmskom festivalu, te nagradu “Carica Teodora” na filmskome festivalu u Nišu.

Paralelno s filmskom, gradila je i slikarsku karijeru. Diplomirala je 1970. godine na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a iste godine postala je i članica Hrvatskoga društva likovnih umjetnika (HDLU).  Izlagala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama, grafički je dizajnirala brojne knjige, časopise, kataloge i postere, a autorica je i vizualnog identiteta nekih industrijskih proizvoda.

Dizajnirala je i vlastitu liniju keramičkoga nakita, a radila je i kao kostimograf na filmu. Za svoj slikarski i dizajnerski rad primila je mnoge nagrade – Nagradu Zagrebačkoga salona u sekciji “Prijedlozi”, nagradu za ilustraciju za dječju knjigu “Tonkica Palonkica” na beogradskome Sajmu knjiga, te Nagradu “Ivan Brlić Mažuranić” za ilustracije dječjih knjiga.

Jagoda Kaloper 2010. godine režirala je svoj prvi umjetnički filma “Iza zrcala”ili “Žena u ogledalu” koji je iduće godine dobio prvu T-HT nagradu. U tom video radu kombinirala je isječke iz filmova u kojima je glumila 1960-ih i 1970-ih, te kadrove kojima je samu sebe snimila digitalnom kamerom iz ruke u reflektirajućim površinama.

Njen se likovni izraz (bolje rečeno izrazi) veže uz konceptualna razmišljanja i Novu umjetničku praksu jer je već zarana počela s preispitivanjem i bilježenjem vlastitog psihofizičkog stanja te njegovih promjena uvjetovanih utjecajem životne sredine i vremenskom prolaznosti, upravo onim što karakterizira i umjetnost našeg vremena. Autoportreti, rađeni krajem sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, nastali su direktnim prislanjanjem autoričina lica i tijela na fotokopirni aparat te su otisnuti na xerox papire u prirodnoj veličini. Radilo se o sugestivnom i rezolutnom odgovoru na javnu percepciju lika lijepe filmske glumice, preispitivanju odnosa privatno – javno, ali je ujedno to bila i autoričina potraga za vlastitim identitetom. Jagoda je već s tim prvim, procesualnim i tehnološko inovativnim autoportretima, započela svoju specifičnu umjetničku Odiseju kroz koju je autorefleksivnim postupcima analizirala svoj život u odnosu na društvenu stvarnost i percepciju javnosti. Njen umjetnički put u biti je bio permanentni eksperiment zasnovan na preispitivanju vlastite osobnosti koja je proizlazila iz dualizma filmskog glamoura i obične žene, koja kad siđe s pozornice postaje jednostavnom domaćicom, majkom i ženom. 

Jagoda je u skladu sa svojim načelima izabrala ovo drugo, te već sredinom sedamdesetih godina pomalo napušta film i posvećuje se obitelji i svom stručnom zanimanju – grafičkom dizajnu. Međutim, kao što postoji magija kazališta, postoji i magija filma kojeg se Jagoda ne može i ne želi odreći te on ostaje permanentno prisutan u njezinom životu i stvaralaštvu. U već spomenutom intervjuu u Startu, Jagoda na pitanje o budućnosti filma odgovara:…TV neće uništiti film. On je stvar budućnosti. Ljudi će snimati filmove sami za sebe…Bila je to doista anticipatorska izjava koja ne samo da se pokazala točnom, već je i Jagoda doista počela snimati film samo za sebe. Posljednjih desetak godina malom je digitalnom kamerom bilježila svoje odraze u ogledalu te se snimala u raznim situacijama, različitim okruženjima i brojnim gradovima, dokumentirajući svoja trenutna psihička stanja uvjetovana utjecajem sredine. Ti autoportreti nedvosmisleno ukazuju na prolaznost vremena koje ostavlja fizičke tragove kojih je Jagoda bila i te kako svjesna. Kombinirajući intimne zapise vlastitog starenja s filmskim kadrovima iz svoje mladosti, kada je bila istinskom zvijezdom filma, Jagoda je realizirala autobiografski film (Žena u ogledalu) gotovo metafizičkog ozračja u kojem nijemo i bez komentara progovara o prolaznosti života, entuzijazmu mladosti, otuđenoj sadašnjosti, statusu, ulozi i percepciji žene. Premda se sva ta pitanja jasno iščitavaju u cjelokupnom autoričinom opusu, ono što iz filma izlazi kao konstanta jest ljepota. Fizička ljepota mlade glumice i umjetnice postupno se mijenjala jednakom duhovnom ljepotom zrele žene čiji je životni i umjetnički put bio posut humanošću te visokim moralnim i etičkim načelima koji su formirali umjetničku auru Jagode Kaloper, jedinstvenu i neponovljivu u povijesti hrvatske umjetnosti.