Opis
Ja, Jacobus Apothecarius…
Što su o meni zapisali pisari Časnoga suda gradečkog?
Prvi put me se spominje 6. ožujka godine Gospodnje 1355. kad je gradski sudac bio Anton, “tempore Anthonii iudicis nostri”, jer sam ja, Jacobus apothecarius zajedno s Ivčecom tužio sudu krznara Jakova. To je ustvari bilo već drugo ročište, na koje se nisu odazvale sve stranke pa je rasprava ponovno bila odgođena.
Kako se uz moje ime spominje i moje zanimanje, posve je sigurno da je tada u Zagrebu postojala i apoteka iako o njoj nigdje nema službenog slova. Doselio sam se na Gradec najvjerojatnije iz Italije, a čini se da domaći ljudi uglavnom nisu imali mogućnosti, a možda čak ni želje baviti se plemenitim ljekarničkim zvanjem.
Do XV. stoljeća ovim “obrtom” bavili su se mahom stranci sa Zapada, ponajviše iz Venecije. Nakon prve parnice uslijedila je ona od 14. travnja 1355. na kojoj sam se pojavio zbog tužbe Lanchlotusa (zanimanje nije navedeno), no već tri dana kasnije, na drugom ročištu, izmirismo se “ad pacem est proragata”.
No, na nesreću, već istog dana u drugoj parnici bio sam osuđen ja, apotekar Jacobus (Jakov) te sam Mikecu, sinu Leuranda, morao platiti dva florena (duos florenos). I tako su se nizale parnice jedna za drugom; s kovačem Andrijom podigao sam tužbu protiv Blaža, sina Đurina, 12. lipnja gore spomenute godine.
Najopsežnije u sudskim spisima bila je zabilježena parnica između mene, Jacobusa i Nikole arhiđakona, kojeg sam 31. svibnja 1356. godine tužio zbog nekih dasaka. I tu sam parnicu izgubio. No, srećom za ljekarničku priču, u ovoj je parnici navedeno da sam stanovao u kući Nikolinoj i plaćao mu najamninu za lokal, pa se iz svega navedenog dade iščitati da je to najvjerojatnije bila apoteka.
Deset godina nakon prvog spomena moga imena u sudskom spisu, pojavit će se ono posljednji put 1365. godine zajedno s imenom Ivčeca; tako smo nas dvojica tada nestali s povijesne scene, a na istu stupio je moj nasljednik i kolega Bartul, Bartholomeus apothecarius.
Liječnik, ljekarnik je…
U antičkim vremenima i onima koja slijede jedna osoba najčešće objedinjuje onoga koji “dijagnosticira” bolest i propisuje lijekove i onoga tko ih pripravlja; antički MEDICUS bio je liječnik i ljekarnik. Te dvije djelatnosti nisu bile odijeljene ni stručno ni službeno sve do kasnog srednjeg vijeka.
Grčka i Rim svoje su liječništvo (medicinu) i ljekarništvo temeljili na Hipokratovim djelima. Preko šezdesetak djela ovog najpoznatijeg liječnika antičke Grčke prepuna su saznanja o dijagnostici i tehnologiji pripreme lijekova koja će evoluirati, te s utjecajima koji su stizali s Orijenta, postati i temeljna znanja za razvoj medicine i ljekarništva zapadnog svijeta.
Uz primjenu medikamenata, ovaj je proslavljeni liječnik preporučao odmor, dijetu, gimnastiku, te kao naprikladniji lijek – rad. Rukopisi rimskih pisaca DIOSKORIDA, GALENA, CELSUSA o medicini, ljekarništvu i srodnim znanjima dugi niz stoljeća prepisivani u europskim srednjovjekovnim samostanima, predstavljaju temelj za razvoj medicine i ljekarništva.
