Opis
Lakše je definirati što ova knjiga nije. Glasoviti historičar Heinrich Graetz (1817-1891) napisao je golemu, već dugo vremena klasičnu židovsku povijest. U njoj se ponajviše bavio “poviješću patnji i poviješću učenja“.1 Ja nisam htio napisati tekst sličan Graetzovu. Manjim dijelom zbog toga što su moji interesi drugačiji od njegovih, većim dijelom zbog toga jer povijest zagrebačkih Židova od 1918. do 1941. godine umnogome i nije niti bila ni povijest patnji ni povijest učenja. Radilo se o jednoj, u evropskim razmjerima, relativno maloj, ali vrlo prosperitetnoj zajednici. Ona je bila i relativno mlada, dakle, bez značajnijih tradicija, a onda i bez velikih centara za učenje. U Zagrebu nikada nije bilo geta, niti je zagrebačka židovska zajednica posjedovala mentalitet geta. Kako su u međuratnom razdoblju zagrebački Židovi većinom bili druga ili treća generacija onih koji su doselili u Hrvatsku i Slavoniju, bili su umnogome integrirani u zagrebačku sredinu. Hrvatski im je bio materinji jezik, prihvatili su dobar dio običaja sredine u kojoj su živjeli. Židovska zajednica je bila saživljena sa zagrebačkom sredinom, jer je golema većina zagrebačke židovske zajednice Zagreb doživljavala kao svoj jedini dom. Ona se, uostalom, i nije mogla izolirati, već su kontakti Židova i nežidova bili svakodnevni i neposredni.
