Opis
Kroničar koji se užasavao studeni i kiše, cijeli je niz reportaža i feljtona napisanih uoči fatalne smjene godišnjih doba zaključio rečenicom Dolazi još jedna tužna dalmatinska jesen. Ni svoje posljednje ljeto nije propustio ispratiti tim elegičnim refrenom. Koji tjedan kasnije pokopan je na groblju u Žrnovnici.
Kada Splićani – barem oni fetivi, stari, o’ kolina… – žele opisati mizeriju od čovjeka, gađenja vrijedno čeljade ogrezlo u grijehu, obično se služe frazom kako če dotičnome kapsil bit’ duži od sprovoda. Povorka ožalošćenih koji su Smoju ispratili do rake bila je jedva nešto veća od pokojnikova kovčega: za lijesom se zbilo tek nekoliko najodanijih prijatelja i Feral u punome sastavu. Kao da posrijedi nije isti onaj pisac čija je popularnost svojedobno bila tako velika da je intrigirala i sociologe koji su na okruglim stolovima pokušavali rasvijetliti fenomen Smoje. Bilo bi u najmanju ruku neumjesno kazati kako ove knjižice ne bi bilo da nije mučnoga sjećanja na dane u kojima je Split svojega kroničara ispratio s mješavinom prezira i ravnodušnosti. No prijedlog da se poduhvatim pisanja Smojine biografije zacijelo bih držao manje zavodljivim da je sprovod bio dostojan pokojnikove veličine.
