Opis
Mlada osječka arheologinja Angelina Pavković na životnoj je prekretnici: obožava svoj posao, ali sve drugo postalo je kolotečina. Svjesna je da dalje ovako ne ide. Žarko želi upisati doktorat, a sa svojim partnerom, perspektivnim fizičarem Jakovom, nikako da pronađe zajednički jezik. Kada na jednom osječkom lokalitetu otkrije mjesto gdje su spaljivali vještice, život joj se okrene naglavce. Zainteresira je slučaj prezimenjakinje joj Anice Pavković, posljednje spaljene vještice u Osijeku 1738. Odjednom sve postaje jasnije i njezini snovi i ono što se događa oko nje. Počinje se pitati je li ona njezina reinkarnacija, tko je Jakov, a tko njezini prijatelji, gimnazijska profesorica Jasna, s kojom se druži od malih nogu, kolega arheolog Igor i drugi oko nje…Ivana Šojat u Rogusu fascinantno spaja dva svijeta, dva Osijeka, suvremeni i barokni, te pripovijeda o ženama koje se i danas kao i prije gotovo tristo godina jednako bore za svoje pozicije u muškom svijetu. Junakinje Rogusa stvarne su u svojim strahovima, kao i u svojoj snazi da izdrže najokrutnija mučenja i pobijede smrt, kao posljednja “vještica”, te da se izbore za sebe, svoje snove, ljubav i strast poput Angeline.
“Žene su podložnije grijehu, takav je stav, pronalazim. Žene su sumnjive u svim svojim stanjima. Udovice, neudane, siromašne, ali i one bogate koje se mogu same skrbiti za sebe, mršave, žene čudnih frizura, buntovne, one koje su rodile previše, ali i one koje imaju premalo djece, koje nisu rađale, one koje su se usudile zasijati polje različitim sjemenkama, koje su dodirnule mrtvu svinju, koje nose odjeću šivanu od više vrsta tkanine, žene koje imaju madež ili bradavicu, silovane žene. Sve mogu biti vještice. Dovoljno je uprijeti prst u jednu od njih. Jer svaka će naposljetku priznati. Mora priznati.”
