Opis
“Još nikada nije zapadni svijet od Kalifornije do Urala tako opsjednula samo jedna ideologija – liberalni kapitalizam, i nije tako zamrlo suprotstavljanje različitih svjetonazora kao u ovoj današnjoj globalizaciji kojoj je znanstveno-tehnička revolucija dala strahovitu snagu, i za dobro i za zlo. Nakon što profit ili ekonomska efikasnost postaje principom osobnog i narodnog opstanka, što još tu riječ uopće znači? Ako još i mrmore diskusije o istini ili smislu života iz intelektualnih “zabiti”, prolazi to bez utjecaja na javnost kojom dominiraju masmediji, uglavnom zaokupljeni novcem, stranačkom borbom za vlast, športskim spektaklima, nastupom estradnih zvijezda, skandalima, nasiljem, seksom i kriminalom. Glavno je zabaviti publiku i prenijeti ih u fiktivni svijet, tako da se ne zamisle kamo galopira ova naša civilizacija.
U nemoći da se privredno i vojno suprotstave industrijskim imperijima, tehnički se zaostale zemlje predaju ili u kolonijalnu ovisnost ili nalaze uporište u vjerskoj tradiciji koja im nudi “superiornost”, bar u očima njihova boga i posmrtnog suda. Umjesto da se šire znanost i umjetnost kao univerzalna savjest združenog svijeta, praznovjerja i nacionalna ograničenost postaju odgovor na “invaziju prosvjetiteljstva”. Je li to onda u ovoj plimi vjerske i civilizacijske nesnošljivosti sizifovski posao – htjeti obnoviti jedinstvo filozofije, znanosti i umjetnosti kakvo je nekoć najpregnantnije vladalo u aristotelovskoj Grčkoj?
Ta tko još od književnika može pratiti apstraktni aparat suvremene znanosti? A tko još od znanstvenika stigne uzeti u ruke lijepu knjigu? No, kad želim prvotno misaono jedinstvo, nipošto mi ne pada na pamet siliti umjetnike da studiraju matematičko-eksperimentalne metode ili znanstvenike da se udube u složene strukture komponiranja ili povijesti umjetnosti. Svakako, sve su to djelatnosti čovjeka i u svakoj od njih često se upitamo: čemu to, što je toga smisao, gdje je naše mjesto, kamo idemo? A to su pitanja i filozofska i moralna, koja zahtijevaju da se zamislimo nad cjelokupnim ljudskim radom.
Na završetku Drugoga svjetskog rata shvatili smo da znanstveno-tehnička revolucija nije ona snaga koja vodi čovječanstvo samo naprijed, nego sadrži u sebi i potencijal uništenja svijeta. Totalna prijetnja životu danas više ne dolazi jedino od nuklearnih sila koje su s Hirošimom objavile povijesni preokret, nego to jednako tako mogu učiniti zagađivanje i devastacija prirode. Stoga sada nije više dovoljno samo iznijeti sve promašaje neoliberalne doktrine, kojoj jamačno otkucavaju posljednji trenuci, nego treba sve dobro iznova promisliti i zacrtati novo viđenje svijeta sigurnosti, slobode i pravde.
Taj se epohalni pothvat može izvršiti jedino kroz jedinstvo filozofije, znanosti i umjetnosti – trinitasa naše duhovnosti i čovječnosti, naravno, uz sudjelovanje svih ljudi dobre volje. Ako je i dosad bilo dijagnoza i apela iz različitih intelektualnih djelatnosti, jamačno bi glasovi razuma i srca bili efikasniji da su se slagali u harmoničnu polifoniju nakon svih razočaranja totalitarnim ideologijama. Kapitalizam razvija u pojedincima (i državama) sebičnost i grabežljivost koja prerasta u potlačivanja i ratove, a tomu su od početka suprotstavljena moralna načela ili, na posve elementarnoj razini, sućut s poniženima i gladnima.
Antiscijentizam raširen među filozofima i umjetnicima priječio je potpuno razumijevanje sadašnjega stanja, dok su na drugoj strani znanstvenici ‘zanemarivali’ odgovornost za otkrivene potencijale, a sveučilišta pripremala uglavnom uspješne specijaliste bez moralne ili političke svijesti i odgovornosti. Nastavi li se u takvom okruženju dominacija partitokracije i neoliberalnog kapitalizma, koji ukidaju izvornost demokracije, te truju duše ravnodušjem i apatijom, svršetak će tog razvoja biti još jedan, ali umjetno mrtvi planet u svemirskoj pustinji. Nakon toliko uzaludnih alarma pišem i ove retke s mnogo sumnje, ali i s ponešto pouzdanja da će ovakvi alarmi, ako se umnože, konačno probuditi u ljudima spoznaju da mogu stvarati humani svijet bez grabeži, nasilja i općeg samoubojstva kao konačnog ishoda.”
Ivan Supek, u Zagrebu 16. kolovoza 2006.
Ova je knjiga je svojevrsna oporuka Ivana Supeka (1915. – 2007.), istinskog velikana među hrvatskim intelektualcima, koji je djelovao i promišljao svjetski. I u svojim posljednjim ogledima taj protivnik determinizma piše o prožimanju kvantne teorije i umjetnosti, a kao promicatelj razoružanja, zaštite prirode i socijalne pravde iznosi načela i predlaže postupke, od makroregionalizacije do jačanja amaterizma, kako bi se preobrazio globalni poredak i spriječila apokalipsa.
Naime, “nije više dovoljno samo iznijeti sve promašaje neoliberalne doktrine, kojoj jamačno otkucavaju posljednji trenuci, nego treba sve dobro iznova promisliti i ocrtati novo viđenje svijeta sigurnosti, slobode i pravde. Taj se epohalni pothvat može poduzeti jedino kroz jedinstvo filozofije, znanosti i umjetnosti – trinitasa naše duhovnosti i čovječnosti, naravno, uz sudjelovanje svih ljudi dobre volje.”
Supek se i u desetom desetljeću svojega života potvrdio kao kozmopolitski humanist i enfant terrible hrvatske intelektualne scene. “Trinitas” će jedne provocirati svojom utopijom, a druge poglavito odnosom prema Crkvi i uopće religiji te ocjenom mnogih uglednika.
“Problem nije primarno u tome, iako je i to važno, jesu li znanstvenici dobri, zli ili ravnodušni, nego djeluju li u njihovu istraživanju moralna načela. Očito je etički irelevantno hoće li kemičar pronaći ovakvu ili onakvu strukturu molekule. Međutim, otkrivati istinu bez obzira na dogme, paradigme, autoritete i vlastiti udes, jedan je od najdubljih moralnih imperativa.”
