Opis
“Navodeći važne činjenice i relevantne citate, inzistirah na osobnom iskazu, jer kako drugačije dospjeti do razumijevanja svijeta nego usporedbom kazivanja raznih sudionika? Nitko ne može za se svojatati čistu i potpunu istinu, kad bi takve i bilo. Svaki pripovjedač bira i vrednuje pojedine događaje prema svojem uvjerenju ili interesu, netko sa zapovjedničkog trona, netko iz prisilnog suputništva, a netko iz pasjeg ugla, ali obično s reafirmacijom svoje osobe.
Povjesničar se koristi arhivima, doduše, nisu mu svi pristupačni, i bit će u dvojbi kako da ocijeni koji su dokumenti točni, a koji krivotvoreni, što je pretjerano, prešućeno ili laž. Osim toga, osobni motivi i zakulisne igre rijetko su zabilježeni; a u tome se često krije rješenje zagonetki. Rekonstrukcije povijesti uvijek su vodene nekom svrhom ih porukom pa brišu ono ne-suglasno, a ističu ono potvrdno.
Koga ne grize savjest zbog onoga što je učinio ili propustio učiniti? I memoari se svjesno i nesvjesno pretvaraju u obrane i optužbe. Piscu drama i romana olakotna je okolnost što može izbjeći navod pravih imena i razviti motivaciju postupaka prema svojoj intuiciji ili imaginaciji. Vrlo je teško zaviriti u karaktere, misli i osjećaje stvarnih sudionika događaja.
Autoru je isprika što svatko tko se ubacio u javnu arenu mora računati s udarcima, pogotovo ako je sam lupao po drugima, raspolažući sredstvima prisile i dezinformacije. A s obzirom na javno djelovanje, moj je akcijski radijus bio kratak, povremeno skučen na kućnu samicu.”
