Opis
Rukopis obrađuje povijest Banske Hrvatske i Vojne krajine tijekom gotovo točno 100 godina obilježenih na početku prosvijećenim apsolutizmom i na kraju prijelomnom 1848./49. godinom. Banska Hrvatska je u navedenom razdoblju prošla razvojni put od predmoderne ka modernoj povijesti, od kasnostaleškog do početka modernog građanskog društva. Drugi ključan proces je početak nacionalnog pokreta. Društvo Banske Hrvatske iako nedovoljno razvijeno zahvaćeno je postupnom socijalnom dinamizacijom. Polako se formira jezgra građanstva koja će prihvatiti modernizaciju, pa će građanska elita zajedno s dijelom plemstva i svećenstva biti nositeljem reformi i nacionalne integracije. Uočljiva je vertikalna i horizontalna mobilnost, kmetovi smiju napustiti feudalnog gospodara i postati građanima, razvija se građanska inteligencija kao i privredno građanstvo, utjelovljeno u domaćim trgovcima i prijevoznicima koji kao rani moderni poduzetnici akumuliraju prvobitni kapital. Istodobno zamjetan je napor pojedinih feudalaca ali i građanskih poduzetnika na osnivanju industrijskih postrojenja, pa je ovo razdoblje ujedno značilo prijelaz od kasnomanufakturnog ka ranoindustrijskom razdoblju, na idejnom planu od kameralizma ka prodoru liberalnih ideja. Osim političko-ekonomske problematike, autorica iscrpno prikazuje kasnostaleško društvo i kulturu, prosvjetu, vjerske i svjetovne institucije te simbole i ceremonije. Vojna krajina je tijekom prosvijećena apsloutizma dokraja uređena i militarizirana postajući veliki vojni logor. Istodobno ju bečko središte pokušava gospodarski oživiti i uključiti u svoje kameralističke planove. Stoga se pažnja pridaje izgradnji kopnenih prometnica, podizanju jadranskih krajiških luka, te organiziranju vojnih komuniteta, mjesta s izvjesnom samoupravom čije je stanovništvo oslobođeno vojne obaveze i rabote. Uz pregled političkih zbivanja i prreustroja Krajine, autorica prikazuje život časnika ali i patrijarhalnog povojačenog seljačkog društva u kojem su nositelji prava i obaveza bile obiteljske zadruge. Budući da je to društvo uvelike obilježeno etnokonfesionalnošću, prikazuje ogromnu ulogu Katoličke i Pravoslavne crkve u svakodnevnom životu, nacionalnoj integraciji i prosvjeti. Nakraju ukratko rezimira i historijsku imagologiju Krajine. Krajišnici su sami sebe percipirali kao junake u carskoj službi, koji brane ne samo svoj zavičaj nego i opstanak države. Samosvijest krajišnika temeljila se na njihovom posebnom položaju i u distinkciji spram neslobodnih kmetova. Stoga je 1848. značila prekretnicu u autorefleksiji krajišnika. Njihov položaj nije poboljšan, i njihovo će nezadovoljstvo biti plodnim tlom za sve veći utjecaj Banske Hrvatske kao integracijskog središta.
