Opis
Intrigantan naslov „Svi životi jedne ljubavi“ (2003) personalnih memoara ruske emigrantske spisateljice Irine Kunine Aleksander plijenio je pozornost čitateljske javnosti već samom činjenicom da je riječ o zapisima iz života „lijepe Ruskinje“ koja je tridesetih godina u zagrebačkoj Ðorđićevoj ulici držala posljednji građanski lijevo orijentirani literarni salon oko kojega su se plele mnoge intrigantne priče posebice one o intimnim „strogo čuvanim tajnama“ tadašnjeg umjetničkog i društvenog yet-seta (Miroslava Krleže, Krste Hegedušića, Generalića, Kauzlarića, Lovre Matačića, Tabakovića..).
Knjiga «Samo činjenice, molim!» znatno je detaljniji pogled kako na njezin život tako i na njezinu književnu i kulturnu djelatnost koji je osmislila, tekstove s ruskog prevela, vrlo informativnim i preciznim predgovorom naslovljenim „Prema Irini Kuninoj“ popratila Irena Lukšić. Pri tome je prirediteljica posebnu pozornost posvetila pogledu na njezinu filmsku djelatnost (manje je poznato da je Irina pisala scenarije i bila glumica) odnosno na njezin udio u „ruskom kulturnom životu prvih porevolucionarnih godina“ kao i na ulogu „u svjetskom političkom i kulturološkom kontekstu“ koju je imala u Americi četrdesetih godina kao supruga diplomata Božidara Aleksandera.
Knjiga se sastoji od šest cjelina kroz koje se dobija uvid ne samo u istančani senzibilitet Irine Aleksander spram zbivanja u političkom, kulturnom, privatnom prostoru (poglavlje Američki tekst) već i na odjeke njezine energije koje je ostavila u mislima Natalije Trauberg, Rebecce West, Anais Nin (poglavlje Mačka u visokom društvu) kao i one koje je izgovorila u filmskom razgovoru sa Željkom Senečićem (Irina uživo) ili napisala u pismima (Milanu Bogdanoviću, Veri Bebler,…).
Različitost interesa koje je imala Irina Kunina već u djetinjstvu, prisjećanje na bježanje u rat, intimni rasapi i osobna tragedija gubitka djeteta, tegoban izbjeglički život u ratnim vagonima, gradovi i ljudi koje je susretala, opisi zima koje je u emigraciji zimovala, niz slučajnosti koje su odredile njezin život bile su povodom za pisanje „istinoljubivog romana“ naslovljenog «Samo činjenice, molim!» (Berlin, 1933) koji je ovom prigodom po prvi puta objavljen na hrvatskom jeziku. Teme o kojima piše tipične su upravo za uočavanje mikrohistorije toga vremena.
Zanimljiva je nadalje i bilješka iz dnevnika Anais Nin koja Irinu Aleksander pod kodnim imenom Olga opisuje kao intrigantnu osobu u „po mjeri šivanim kostimima, kategoričnu, ali i ranjivu i prijemljivu“. Poseban šarm knjizi daju fotografije i transkript dokumentarnog filma o njoj u kojemu se vrlo živo oslikava njezin odnos s Krležom („u novinama se pojavila bilješka kako se nalazi i moje ime uz još šest žena u koje je Krleža bio zaljubljen“) i razmišljanja o njegovom književnom radu.
Priča Irina i o Beli („On je bio samo perce u njezinom šeširu. Ona je voljela biti njegova žena beskrajno, ali to je sve, to je bilo potrebno njoj da se za jednu stepenicu podigne“), potanko ona opisuju zabave „oko stola u blagavaonici u kojoj se igrala gibčalka i diskutiralo o svemu“, kao i susret s Tuđmanovima kod Krleže. Preko tih tematskih prostora Aleksanderova je kulturu svojega doba prikazala kao antropološku posljedicu osobne „simboličke stvarnosti“. Tako shvaćena kultura recepcijski je zanimljiva kao autorska komunikacija s nizom znakova i normi udaljenih oku suvremenog čitatelja željnom pikanterija iz prohujalog vremena.
Knjiga «Samo činjenice, molim!» postat će zasigurno dio mozaičnog samooblikovanja hrvatskog kulturnog sustava jer upravo se kroz ovakve dokumentarne priče, prema mišljenju anticipatora novog historticizma Stephana Greenblatta, ponajbolje promatraju signali kulturnih događanja određenoga razdoblja kao i njegove posljedice. Kroz nju je moguće rekonstruirati jedno posve privatno vrijeme, ali i naslutiti antropologijske zalihe prostora i tradiciju europskoga identiteta hrvatskog građanstva tridesetih godina 20. stoljeće.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )
