Opis
Godine 1905. izgnanik Antun Gustav Matoš vratio se potajice u Zagreb i – kako sam bilježi u putopisu «Kod kuće»: «Zaboravim na moj incognito, krenem Donjim gradom i sjednem u najživlju kafanu. (Ko se ne krije, najbolje se krije)» – ponovni dodir sa svojim gradom odlučio uspostaviti u kavani. Ako je piscu to mjesto odgovaralo za promatranje svoje sadašnjosti, i povjesničaru je prikladno za sagledavanje prošlosti.
Kavana nudi nadasve zanimljivu perspektivu za povijesno proučavanje. Ona ima svoju vlastitu povijest i posebnu ulogu u modernoj europskoj civilizaciji. A ta je uloga postajala sve istaknutijom u XVIII. stoljeću, kada društvena elita (najprije u Francuskoj) napušta salone i počinje se okupljati na javnim mjestima na kojima se pije kava. Ako kava ne opija čula, zasigurno, kažu, potiče um, pa nije slučajno što je taj bezalkoholni napitak upravo u stoljeću prosvjetiteljstva postao svojevrsnim nevidljivim osloncem filozofskih rasprava, a kavana prostor nove intelektualne društvenosti.
Dakako, i dalje postoje krčme u kojima se uglavnom okuplja puk oko alkoholnih pića, no bez artikuliranih intelektualnih debata. Stoga se »pojava kavane u XVIII. stoljeću obično tumači kao znak napretka, kao pobjeda civilizacije nad barbarstvom«. U XIX. stoljeću krčme postoje i dalje, kavane se demokratiziraju, odnosno postaju građanska okupljališta, što je pojava zajednička svim europskim gradovima, dakle i srednjoeuropskim.
Razmeđe stoljeća obilježava i zlatno doba zagrebačke kavane, a opadanje počinje nakon Prvoga svjetskog rata (u Beču i Budimpešti nakon Drugoga). Pisac Nikola Polić bilježi: «O, koliko je lijepih institucija uništio gospodin Rat!» Kavane više nisu odgovarale potrebama društva – njihovo je vrijeme prošlo. Kava je, doduše, prestala biti simbol kulturne institucije, ali ne i razlog za druženje. Kao svaki povijesni fenomen, povijest kavana ima svoj početak, vrhunac i kraj.
U tom kontekstu burne povijesne zbilje, ali i modernizacije, oblikovanja hrvatskog identiteta i uključivanja u europski krajobraz, pitanje identiteta poprima svu svoju kompleksnost. Promatra li se u gradu Zagrebu gdje se isprepleću različiti društveni akteri, narodi, interesne i političke skupine, društvenost postaje polje konkretnih interakcija i odnosa moći.
Zagrebačke se kavane i krčme otvaraju i zatvaraju upravo u takvo vrijeme, postavši ne samo svjedoci već i ogledala jednoga društva. Zahvaljujući brojnim izvorima u pismohrani, novinama, feljtonima, zakonima moguće je vratiti se u vrijeme dok su ti javni prostori još bile institucije te promatrati stvarnost njihovih glavnih aktera: vlasti, obrtnika i gostiju.
