Opis
Ljudima kojima je ispitivanje korijena nacionalne povijesti značajno radi potvrđivanja hrvatske kulturne samobitnosti historicizam je došao kao mana s neba. Historicizam se, međutim, prečesto i površno razmatra tek kao traganje za porijeklom kulture neke nacije, a koje se, dakako, najlakše nalazi u već ostvarenom vremenu, u prošlosti. Ali već je Olga Maruševski, u jednom novinskom ogledu, upozorila da je historicizam (ona ga naziva historizam) složeni fenomen koji obuhvaća široki krug životnih aktivnosti, od umjetnosti do znanosti, od sociologije do politike, od ispitivanja društvenog značenja pojedinih institucija do njihovog arhitektonskog izraza (stila) u kojem nalazimo “vizualiziranje apstraktnih pojmova vlasti, pravde, municipalnih prava, znanosti i humanističkog odgoja… do stilizacije odijevanja i ponašanja.”
U kulturalnom supstratu historicizma pored esteticizma nalazimo, naime, i neoidealizam. I umjetnost i život usmjeravaju se prema izražavanju i primjenjivanju viših ideala (religije, etike, nacije), a u Hrvatskoj će to odmicanje od zbilje posebice doći do izražaja u književnosti Šenoina doba. Reakcije i revolucije iz 1848., koje podrazumijevaju obnovu prošlosti, donijet će duboke promjene u duhovnom svijetu i novo vrednovanje života na svim područjima. Romantizam i njemu blizak neoidealizam bili su prvi znakovi bijega od zbilje i pobune protiv vulgarnog utilitarizma koji je donijela industrijska revolucija. U hrvatskoj beletristici, primjerice
