Opis
Likovna oprema: Mihajlo Arsovski
Iako smo tek u prvom kvartalu godine, za roman “Malicroix” Henrija Boscoa, jednog od najznačajnijih francuskih književnika 20. stoljeća, već sad možemo reći da je jedna od knjiga po kojoj ćemo pamtiti 2018. godinu. Radi se o neupitnom remek-djelu, esenciji književnosti kao umjetnosti riječi, književnosti kao umijeću verbalnog svjetotvorstva. U maestralno prevedenom romanu, na kojemu je prevoditeljica Željka Čorak radila više godina, Henri Bosco kreira stvarnost koja je istodobno zbiljska u istoj mjeri koliko je i nestvarna, fluidna, neuhvatljiva, postižući da čitav narativ učini metaforom – metaforom života kao pozornice neprestanih mijena, neizvjesnosti i nepredvidljivosti, ali i nužnosti prilagodbe, a osobito učenja življenja u spokoju i miru sa sobom samim – izjednačivši sebe unutarnjeg sa sobom izvanjskim, sa sobom spram drugih.
Jedna je to od onih rijetkih proza pri čitanju kojih čitatelj svoju životnu zbilju zamijeni zbiljom teksta, koja pri tom postaje njegova jedina zbilja, u analogiji s iskustvima samog protagonista koji svoju dotadašnju zbilju življenja u idili vinograda i ljupkih vrtova Provanse zamijeni zbiljom močvarne divljine i surovosti prirode – okriljem „prapočetnog gliba“. Štoviše, došavši u trošnu kolibu koju je naslijedio Martial de Megremut uviđa da, „premda vam zakon kuću daje, ona se itekako ne mora dati“ već vi nju morate osvojiti, morate je postati dostojni, jer ona odavno jest, a vi ste uljez koji možda nema sposobnost udomaćiti se. Onaj koji umjesto da se prostoru prilagodi možda može nakaniti pokušati ga prilagoditi sebi, te ga tako otrgnuti njegovu vremenu, oskrnaviti baštinu čupajući joj korijen njene suštine – kontinuitet u vremenu – što prostor možda ne može otrpjeti.
Zato se trebalo othrvati porivu upisivanja sebe u prostor i skrnavljenja prostora sebstvom, ne naturati mu svoju osobnost i „ne kaljati korisnost egom“. Nego, naprotiv, prostoru, izvanjskosti, tom „obezmjerenom svijetu prirode dozvoliti da proširi uske granice duše“, da nepregledno prostranstvo izvanjskosti nadvlada ograničenost i uskoću unutarnjeg, kako bi misao postala „veliko zvučno tijelo po mjeri svečanih visina i dubina ovoga svijeta“. I u njoj se nastaniti i nastavi živjeti.
A prostor te kolibice koja „nadahnjuje misli i čovjek se gubi slijedeći ih. I tako vrijeme prolazi“, punih osam dana u iščekivanju javnog bilježnika zbog odrađivanja birokratskih trica i procedura vezanih uz nasljedstvo. A kad se bilježnik konačno pojavi, pokaže se kao ohol, lukav i naizgled podmukao čovjek koji kao da je izmislio bolest zbog koje je kasnio kako bi na kušnju stavio de Megremutovo strpljenje. Od bilježnika koji je donio oporuku Martial saznaje da je, da bi stekao pravo na nasljedstvo, dužan tri mjeseca provesti u toj kolibici, u samoći, askezi, krajnjoj oskudici, na tom mjestu surove prirode i klime, a nakon isteka toga roka saznat će koju mu je još taj praujak namijenio zadaću, ispunjenje koje je dodatni uvjet nasljeđivanja. „Bio je to još jedini trag bića nestalog sa zemlje. Želeći po toj misli nastaviti živjeti, taj je stari čovjek moje krvi zatražio od mene moju vjeru. I dao sam mu je“, bile su misli kojima se Martial de Megremut vodio u toj novonastaloj suituaciji koja će mu u potpunosti promijeniti život, i njega samoga.
I ostavši sam u toj hladnoći i vlazi, u tome mraku i askezi, on počinje propitivati sebe i svoje mjesto u svijetu, razmišlja o nasljeđu de Megremutovih, svijetu iz kojeg dolazi i koji ga je oblikovao – o tom „tamnom geniju dominacije i tiranije“ zasnovanom na blagosti i strpljivosti, krajnje nametljive nenametljivosti, ustrajnosti kojoj se nije moguće oduprijeti i usprotiviti – jer su prigovori uvijek zakamuflirani u poljupce a zahtjevi zakrabuljeni molbama. Tako se u toj mračnoj i hladnoj samoći očevska baština de Megremuta počinje boriti s majčinskim genima Malicorixa, razum, umjerenost i nametnuti imperativ vječne blagosti protiv instinkta i nagona, predestiniranost i ukalupljenost protiv nesmotrenosti i slobode, nametnutost protiv izbora.
Jer, što postupno Martial shvaća, de Megremuti omalovažavaju ljubavlju i ponižavaju nježnošću i srdačnošću, čineći te robom ugode, zatočenikom obzirnosti, plahosti, razumnosti i pripitomljenosti. I iako je svjestan prednosti de Megremuta, on sve neskloniji postaje ograničenjima koje biti de Megremutom podrazumijeva… i što je dulje tamo, u samoći i divljini, to se više u njemu budi Malicroix, inat, prkos, bunt, i kroz urođenu mu blagost de Megremuta sve se više probija miris stare, divlje krvi Malicroixa, poriv iskona, slobode i pravdoljubivosti.
I tako se, malo-pomalo, prostor i čovjekova osobnost prožimaju, izvanjskost prožima i mijenja unutarnje i stvara se novi čovjek – na maestralnim stranicama Boscova remek-djela – genijalnoga pisca koji virtuoznim stilom i prirodu i otvorena prostranstva, ali i zatvorene prostore i predmete na veličanstven način čini protagonistima, kojemu uspijeva da se zatvoreni prostori doimaju neizmjernima a otvoreni zagušljivima i sputavajućima, i na čijim je stranicama stvarnost istovremeno i uvjerljiva i autentična a fluidna i nestvarna. Ono konkretno i vidljivo pretvara se u zagonetno i nejasno, a gustoća postaje prozračnom – i koji u par maestralnih poteza stvara napetost, slutnju, prijetnju, neizvjesnost, a istodobno je i surov i nježan, mudar i duhovit.
