Opis
Jednakost pred zakonom čiji standard obično usvajamo za moralne prosudbe nije apsolutna. Svaki sud otvoren je za oprost, svaki čin suđenja može se promijeniti u čin opraštanja; suditi i opraštati samo su dvije strane istog novčića. Ali te dvije strane slijede različita pravila. Veličanstvo zakona zahtijeva da budemo jednaki – da vrijede samo djela, a ne osoba koja ih je počinila. Čin opraštanja, nasuprot tome, u obzir uzima osobu; nijedno pomilovanje ne ispričava ubojstvo ili krađu, nego samo ubojicu ili kradljivca. Uvijek opraštamo nekome, a nikada nešto, i to je razlog što ljudi misle da samo ljubav može opraštati. No, s ljubavlju ili bez nje, opraštamo radi osobe, i premda pravda zahtijeva jednakost svih, milost ustraje na nejednakosti koja podrazumijeva da svaki čovjek jest, ili bi trebao biti, više od bilo čega što je učinio ili postigao.
Termin „mračna vremena“ posuđujem iz Brechtove čuvene pjesme Potomstvu, koja spominje nered i glad, pokolje i koljače, ogorčenje zbog nepravde i očaj „kad je bilo samo krivde, bez ogorčenja“, opravdanu mržnju koja te ipak poružnjuje, utemeljeni gnjev od kojeg glas postaje hrapav. Sve je to bilo sasvim stvarno jer se događalo javno; nije u tome bilo ničega tajnog ni tajanstvenog. Ipak, nipošto nije bilo svima vidljivo niti lako uočljivo; jer sve do trenutka kada je katastrofa svladala sve i svakoga, skrivale su ga ne stvari iz stvarnosti, nego vrlo djelotvoran i dvosmislen govor gotovo svih službenih predstavnika koji su, bez prekida i uz mnogo domišljatih varijacija, objašnjenjima ušutkivali neugodne činjenice i opravdane brige. Hannah Arendt
