Opis
Urednica, dizajn: Ana Labudović
Fotografije: Marija Braut, Decker/Kutić, Damir Žižić, Eva Kraljević etc. + obiteljski arhiv
Branko Vlahović (1924.–1979.) bez sumnje je jedan od važnijih predstavnika minimalizma u Hrvatskoj. Diplomirao je na studiju kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951., gdje je 1953. završio i poslijediplomski studij (kod prof. Frane Kršinića), nakon čega je više puta studijski boravio u Parizu. Radio je kao nastavnik u osnovnim školama u Karlovcu i Zagrebu. Dosljedno je radio i branio svoja umjetnička uvjerenja, iako su mu život otežavali veliki zdravstveni problemi, ali i financijske poteškoće; mnoge ideje nikad nije uspio realizirati zbog nepristupačnosti materijala s kojima je radio, a tome svjedoče tisuće crteža i tehničkih nacrta koje je ostavio za sobom. Kako je poveći broj skulptura nestao nakon nenadane smrti u prometnoj nesreći, a dio ih je potpuno uništen uslijed smještanja u neprikladnom prostoru, tako je njegov rad ostao donekle u sjeni njegovih nasljednika i “nikad mu se nije odalo priznanje koje uistinu zaslužuje.”
Art Studio Obzori je 2010. godine pokrenuo ovaj projekt s ciljem očuvanja Vlahovićeva naslijeđa. Program se sastoji od tri faze, a započeo je restauracijom dvadesetak skulptura i šezdesetak crteža. U idućoj fazi smo istražili put kako autora tako i njegovih djela, utvrdili inventar i njegovo stanje, došli do brojnih novih saznanja te pripremili građu za monografiju. Fotografirali smo i njegove skulpture koje se nalaze u Modernoj galeriji, MSU i Gliptoteci, koje u svojim fundusima čuvaju neka od njegovih najboljih djela. Na ovaj način htjeli smo umjetniku vratiti barem djelić onog za što je bio zakinut za života.
Na monografiji je radio tim stručnjaka i Vlahovićevih poznavatelja; autori tekstova su priznati likovni kritičar Darko Schneider, te povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Guido Quien (bivši kustos MUO i direktor Fundacije Ivana Meštrovića), a kao posebnu vrijednost ističemo fotografije Marije Braut te nove reprodukcije nagrađivanog fotografskog dvojca Decker+Kutić.
Početkom šezdesetih godina Branko Vlahović krenuo je putem istraživanja rubnih mogućnosti likovnog izraza. Posvetio se gonetanju abecede kiparskoga govora. Skicirao je i planirao te izvodio promišljene i brušene objekte za svoje problemske cikluse. Njegov koncept usmjeren je na rubno područje oblikovanja, ali bez negacije djela. Minimalizirajući subjektivnost, maksimalno je objektivizirao formu. Vlahović je kipar radikalnoga prekida s tradicijom, pa razložnih i postupnih prijelaza unutar odabranog oblikovnog puta. Zbrajao je (pra)elemente u šture plastičke činjenice. Te tvorevine koje negiraju tvorca, a izmiču bilo kakvu značenju, ipak neposredno izriču svojstven stav. U oporbenom su dijalogu sa shvaćanjima konvencionalnih kiparskih pretpostavki. Iako se smatrao osamljenikom, ipak je bio umjetnik novoga senzibiliteta, onih kretanja koja su se očitovala globalno, od Amerike do Europe, a tako i Hrvatske.
Nije bio član neke likovne grupe, niti se družio s generacijskim ili nekim posebnim krugom istomišljenika. K tome, svojom umjetnošću nije htio govoriti ništa o sebi, ni o svojoj životnoj sredini. Bio je pojedinac jasne vizije. No, kao samotnjak, taj kipar objektivističkih težnji i univerzalna jezika lakše je previđan. Svojim djelom, odnosno ciklusima čitkih poetičkih odrednica, Branko Vlahović, taj umjetnik iz sjene, zaslužio je reflektor prvoga plana.
U prilici promocije monografije Branka Vlahovića postavili smo, evo, u Tehničkom muzeju u Zagrebu njegovu retrospektivnu izložbu. Možemo kazati, riječ je o svojevrsnu Vlahovićevu povratku u prostor u kojemu je doživio prvi veći uspjeh. Naime, tu mu je, godine 1975, održana monografska izložba. Tada Zdenko Rus, u predgovoru izložbe, ispravljajući previd kritike, bilježi: „Ako prije osam godina nismo bili u stanju osvijestiti izuzetnost Vlahovićevih plastičkih nastojanja – uz Kožarićeve posve usamljene u tom trenutku – danas je taj previd nemoguć. Pred nama je, jasno vidimo, nevjerojatno koherentno kiparstvo.“
Od svoje prve samostalne izložbe (1967) Vlahović je izlagao i crteže. I to od ranih geometrijskih i konstruktivnih, preko minimalistički jednostavnih, a ekstatičnih, do lomovima pokrenutih i ritmiziranih crteža skulptura. Nisu svi Vlahovićevi crteži skulpturalni predlošci, ili samostalne grafičke strukture. S razlogom treba istaknuti i kipareve tehničke crteže, odnosno nacrte za proizvodnju, koje je radio s inženjerima, da bi potom svoje programirane radove realizirao u tvornicama (Jedinstvo, TPK…). Taj inženjerski radni proces još je jedan primjeren razlog održavanja retrospektive Branka Vlahović u Tehničkom muzeju.
Kao i na prvoj Vlahovićevoj samostalnoj izložbi, i na izložbi u Tehničkom muzeju 1975. bilo je evidentno da se značenje tog rada očituje u nizovima istorodnih, a različito artikuliranih jedinki. U racionalnom pristupu istraživača oblika stvaralački je rad suprotan konvencionalnom pojmu stvaranja djela. Tada sam, u osvrtu na Vlahovićevu izložbu u Tehničkom muzeju, zabilježio: „Pojedinačno izdvojeni radovi izgubili bi od svog smisla. Riječ je ovdje o jedinicama u kompleksu postupnog vizualnog istraživanja.“ Tu postupnost želimo, uz ostalo, izborom djela i postavom, podcrtati na današnjoj izložbi. Od izložbe 1975. Branko Vlahović bio je znatno češće zastupljen, ne samo na revijalnim izložbama, nego i na važnim tematskim i problemskim izložbama. Ipak, do danas je izostala sustavnija kritička valorizacija, često i jasnija kontekstualizacija, pa i percepcija šire javnosti. Nadamo se da će ova monografija, uz recentnu retrospektivnu izložbu u Tehničkom muzeju (2012/2013), ispuniti upravo te zahtjeve i u punoj mjeri pridonijeti primjerenoj afirmaciji Branka Vlahovića.
– Guido Quien
