Opis
Unutar Nove umjetničke prakse djelovala je GRUPA ŠESTORICE AUTORA (Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Sven i Mladen Stilinović, Fedor Vučemilović) iz Zagreba, počevši od 1975., nastavljajući praksu djelovanja u urbanom ambijentu. Grupa je organizirala izmedu 1975. i 1979. dvadeset i osam izložbi svojih radova u pomno odabranim javnim prostorima. Javni prostor nudio je mogućnost samoinicijativne akcije i samoorganizacije, metoda koje djeluju kao emancipatorske naspram ustaljenih i kodificiranih načina izlaganja i nekritičke medijacije umjetnosti: ˝Ne čekajući da ih netko pozove, sami su izašli na mjesta gdje će pokazati svoj rad, zaobilazeći zamke koje nameću institucije…˝. Jedan od aspekata djelovanja GRUPA ŠESTORICE AUTORA bio je časopis MAJ 75, nazvan po vremenu prve prezentacije radova GRUPA ŠESTORICE AUTORA u javnom prostoru, počeo se izrađivati kao samizdat u ljeto 1978., a zadnji broj je izašao 1984. Vlado Martek i Mladen Stilinović pokrenuli su časopis koji se zapravo nastavljao na izlagačku politiku GRUPA ŠESTORICE AUTORA. Njegova forma je bila izuzetno jednostavna, a izrada ekonomična – svaki pozvani umjetnik je pridonio stranicom A4 formata u broju željenih primjeraka i one su se kasnije uvezle. Naslovnica se obično plastificirala u studiju Željka Jermana i Vlaste Delimar. U prosjeku je rađeno od sto do dvjesto kopija, ali je relativno mali broj sačuvan do danas jer su se primjerci slobodno dijelili na raznim događanjima. Brojevi su bili numerirani slovima alfabeta, a predgovor GRUPA ŠESTORICE AUTORA iz prvog broja je na neki način djelomično reproduciran u svakom sljedećem broju. Kao razlog pokretanja časopisa navode želju za pokazivanjem rada. Također, navode časopis i kao alternativu uvijek prisutnom institucionalnom predstavljanju rada te se MAJ 75 dotiče i distribucije, dajući tako umjetniku potpunu autonomiju i slobodu da utječe na odluku o broju distribuiranih primjeraka kao i izradu tih kopija. U izradi časopisa sudjelovalo je mnogo umjetnika s hrvatske, ali i inozemne umjetničke scene. Neki će od tih lokalnih umjetnika kasnije djelovati, zajedno s GRUPOM ŠESTORICE AUTORA , u Radnoj zajednici umjetnika Podroom. Osim što je time MAJ 75 bio mjesto začetka nekog novog grupiranja, on se pokazao i kao izuzetno bitan izlagački prostor za hrvatske i inozemne umjetnike, alternativno mjesto za izlaganje suvremene umjetnosti.
From 1978 to 1984, seventeen issues of “May’75” were published, each issue coded by letters of the alphabet. The magazine was produced by assembling individual works. The artists made their own pages on A4 paper and then bound them together into a magazine format. In addition to the original six, over fifty artists from Ex-Yugoslavia, Germany, Ex-Czechoslovakia, and Italy amongst other countries were invited to contribute their work to the magazine. Each issue including original art work, ready made artwork, ciclostile print work or silkscreen work, texts, concepts, projects, attitudes, ironical and political opinions, collages and photographs which lost almost nothing of their original quality when reproduced or multiplied. Pages were occasionally reproduced by screenprinting in the workshop of Željko Jerman and Vlasta Delimar. Most pages however, were hand-made. By repeating the same, simple and quickly executed work, the artist diminishes the significance of the original. Issues of “Maj’75” with their spontaneous use of available materials and technologies are obviously there to be used and handled, and although they are full of original works, there is nothing of a deluxe edition about them. “Maj’75”, financed by the artists themselves, was usually handed out for free during the exhibition-actions to other artists, friends, critics or passers-by. Later, when the Group of Six Artists no longer exhibited on the streets, distribution was usually managed through personal contacts and through mail. The magazine was never sold through bookstores or in galleries, not because its authors did not want this, but because it was impossible. Each private enterprise was met with countless obstacles in communist countries. “Maj’75” was thus completely unofficial. This had one advantage in that it avoided censorship, but also a drawback, in that the magazine remained little known outside a narrow circle. (Branka Stipančić)
