Opis
Kako smo odrasli uz filmove i televiziju
Postoje pisci čija imena i prezimena nadrastaju naslove vlastitih im knjiga. Čitatelji sa znatiželjom i radošću dočekuju obavijesti o objavljivanju njihovih djela, kako novih izdanja, tako i ponovljenih. U hrvatskom književnom prostoru pripovjedač Goran Tribuson jedan je od onih zbog kojih se ulazi u knjižare i knjižnice te upituje „Imate li nešto novo od Tribusona?”, ili „Jesu li vam, konačno, vraćeni Rani dani?
Tribuson je jednostavno autor koji uz svoje pismo, već tri desetljeća, veže najrazličitije generacije štovatelja. Jer, u njegove priče – posebno u one što slikaju odrastanje – čitatelji upisuju svoja iskustva.
Treba pogoditi vrijeme u kojem se Čitateljima nude neke teme. Tribuson je oduvijek znao prepoznati trenutak. Svoje je memoarske knjige započeo pisati u drugoj polovici devedesetih prošloga stoljeća, u godinama kada su se čitatelji, suočeni s krhkošću i lažima velike povijesti, okretali vlastitim uspomenama. I zbog toga su Tribusonove Rane dane, te 1997. – prepoznajući u njima i motive iz autorovih već objelodanjenih romana – primali kao rečenice koje su im ponuđene da bi ih oni nadogradili motivima iz kataloga osobnih sjećanja. Svi oni, ili svi mi, imamo svoje kolačiće, znamo naslove prvoodgledanih filmova, pamtimo mladenačke fascinacije i boli za koje smo mislili da nikada neće nestati, sjećamo se i vlakova u kojima smo putovali na važne kazališne predstave. Knjiga je naša i onda kada nismo, na način Tribusona, fascinirani Godardom ili piscima iz generacije „Studentskoga lista”. I svako novo izdanje predstavlja se kao prvo, jer su iskustva onih koji stasaju i kreću u čitanje, posvema drukčija. Jasno, u prostorima motiva, ali ne i u drhtaju emocija. To je Goranu Tribusonu jasno. Baš kao i onima koji će se razveseliti novom izdanju Ranih dana jer će na postavljeni upit „Imate li nešto novo od Tribusona?”, moći odgovoriti „Imamo, ponovljeno, ali kao da je opet novo.”
