Opis
Ivo Vejvoda vrlo je osebujna pojava u diplomaciji socijalističke Jugoslavije. Izuzetno obrazovan, izdanak karlovačke intelektualne sredine koja je dala niz vrsnih intelektualaca, predratni ljevičar i borac u Španjolskom građanskom ratu, obavljao je vrlo delikatne diplomatske i političke dužnosti. U sjećanjima, koja su napisana u formi intervjua s uglednim sarajevskim novinarom Gojkom Berićem, govori o svojim iskustvima vezanima uz poznate jugoslavenske političare socijalističke ere: Tita, Kardelja, Rankovića, Đilasa, Bakarića i druge. Pripovijeda o brojnim međunarodnim događajima kojima je prisustvovao kao istaknut diplomat (raskid sa Staljinom, obnova odnosa sa SSSR-om nakon dolaska Hruščova na vlast, uspostava odnosa s Vatikanom, animozitet Tita i De Gaullea). Kao ljubitelj umjetnosti, Vejvoda je poznavao brojne svjetske ugledne umjetnike, osobito pisce i slikare. Sjećanja Ive Vejvode važan su prilog našoj memoaristici i mogu biti zanimljiva ne samo povjesničarima nego i ljubiteljima zanimljiva publicističkog štiva.
Ivo Vejvoda rođen je 13. studenog 1911. u Karlovcu, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Od 1929. studirao je arhitekturu u Pragu; pripadao je lijevim studentskim krugovima te je 1933. postao član Komunističke partije Jugoslavije. Od 1937. do 1939. bio je borac u internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. Nakon poraza republikanskih snaga dolazi u Francusku, gdje se 1940. kao dobrovoljac priključuje francuskoj vojsci tokom njemačkog napada. U rujnu 1940. vraća se u Jugoslaviju. Od 1941. sudjeluje u Narodnooslobodilačkom ratu; u razdoblju 1941–1944. obavljao je različite vojno-političke dužnosti: bio je politički komesar Primorsko-goranskoga partizanskog odreda, politički komesar Grupe primorsko-goranskih partizanskih odreda, politički komesar Pete operativne zone, šef Propagandnog odjeljenja Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske te član Propagandnog odjeljenja ZAVNOH-a. U listopadu 1944. postao je prvi direktor TANJUG-a u oslobođenom Beogradu. God. 1947. prelazi u Ministarstvo inostranih poslova na dužnost načelnika za odnose sa socijalističkim zemljama. Potom je obavljao dužnost ambasadora u raznim zemljama: 1952–1955. u Brazilu i Venezueli, 1955–1956. u Čehoslovačkoj, 1956–1960. u Velikoj Britaniji. Od 1960. do 1962. u Beogradu je bio pomoćnik državnog sekretara inostranih poslova, a potom ponovo ambasador: 1962–1967. u Italiji i 1967–1971. u Francuskoj. Nakon okončanja diplomatske karijere bio je član Savjeta Federacije 1972–1989. Od 1972. do 1979. bio je predsjednik Vijeća Dubrovačkih ljetnih igara. Umro u Beogradu 1. prosinca 1991.
