Opis
Roman „Moja majka“ francuskog teoretičara, književnika, pjesnika Georgesa Bataillea (1897 – 1962), francuski je nakladnik Gallimard objavio po prvi puta nakon autorove smrti, 1966. godine. Roman je doživio priličan uspjeh, a godine 2004. prema njemu je režiser Christophe Honoré snimio istoimeni film. Riječ je o svojevrsnom, atipičnom, „bildungsromanu“, romanu odrastanja, inicijacije u svijet odraslih glavnoga junaka Pierrea, sedamnaestogodišnjaka opsjednutog figurom majke, privlačne mlade žene strastveno odane porocima, alkoholu i tjelesnome bludu…
Pierrova je ispovijest usredotočena na intenzivan period vlastita življenja, kada se, slijedeći put majke, želi odreći vlastita stida i straha, sputanosti religioznim vjerovanjima o grijehu, u želji da se preda tjelesnoj nasladi, da putem doživljaja erotskih ekstaza spozna Boga. No Bog u njegovoj pripovijesti nije samo dobar – on se, prekoračenjem kojega se Pierre, u jednome času, navođen majčinim mentorstvom i podrškama, usudi učiniti, odlučivši se za život u alkoholu i bludu, u svojevrsnoj baudelaireovskoj spoznaji ljepote u mračnome, odbojnome, gnjusnome, u ovoj nesvakidašnjoj pripovijesti razotkriva u mnogostrukosti svojih lica, razumu često nespojivih, kako bi se kroz finalni događaj romana pojmio kroz sam čin incestuoznog tjelesnog sjedinjenja i smrti majke.
Ugledan francuski intelektualac, Georges Bataille, cijeloga je života djelovao na raznim područjima – njegov su interes, uz književnost, u znatnoj mjeri zaokupljala proučavanja antropologije, filozofije, mistike, sociologije, povijesti umjetnosti, erotizma, ekonomije, religije, što je kao rezultat dalo brojna važna esejistička djela. Iako je diplomirao povijesne znanosti na pariškome École Nationale des Chartes, Bataille je prvotno, još 1914., kao tada aktivni katolik, bio usmjeren na školovanje, obuku za duhovni put katoličkog svećenika, čime se na posljetku razočarava, zbog čega početkom 20-ih godina prošloga stoljeća napušta katolički nauk, i okreće se studijima povijesti u Parizu.
Već 1928. godine objavljuje roman „Povijest oka“, kojega mnogi vide kao pornografski, ne uočivši odmah filozofsku i emocionalnu dubinu ovoga romana. Kasnije, Bataille je svoje književne tekstove objavljivao i pod pseudonimom, a neka od njegovih najznačajnijih esejističkih djela, koja će kasnije ostaviti traga u modernoj psihoanalitičkoj teoriji i kod poststrukturalističkih filozofa, izlaze pred konac njegova života, gotovo istodobno, 1957. godine: „Književnost i zlo“, „Nebesko plavetnilo“ i „Erotizam“.
Kao važna, ističe se i knjiga „Nutarnje iskustvo“, iz 1943. godine, koja nosi tekstove introspektivnog, meditativnog karaktera, potom i esej „Psihološka struktura fašizma“ (1933.)… No, Batailleovo je djelo doživjelo svoju punu afirmaciju tek nakon njegove smrti – 1970. godine nakladnik Gallimard u 12 svezaka objavljuje njegova sabrana djela.
Georges Bataille je bio važan i kao intelektualac koji je pokretao i uređivao nekoliko važnih umjetničkih časopisa u Francuskoj svojega vremena. Složenost ljudske zbilje i njeno odražavanje kroz umjetnički, ali i teorijski rukopis, jest temelj svih njegovih opservacija, koje su sazdane na oprečnosti, protuslovlju koje spaja na izgled nespojivo, ali i na dvosmislenosti koja kao mogućnost tumačenja preostaje nakon svakog ljudskog iskustva, proživljene sudbine. Protuslovlja i dvosmislenosti ujedno su i odraz njegova vlastita životna iskustva, iskustva shvaćenog kao temelj svih uvida koji će pristići i prožeti se sa čitanjem bogate literature, koja je uvijek služila i kao predmet njegovih istraživanja, pa se može govoriti o tome kako su naročito određena djela ostavila tragove u Battailevom radu (često se spominju knjige Nietzschea, čiji se „Antikrist“ odražava u težnjama junaka „Moje majke“, potom djela Marxa, Kierkegaarda, Dostojevskog, Marquisea de Sadea, Terezije Avilske, Ivana od Križa…).
U tom smislu, i roman „Moja majka“ odražava ovo iskustvo – ljudske razapetosti između oprečnih sila, između religijskog i svjetovnog, mističnog i racionalnog, između zla i svetog, erotske žudnje i vjerskoga zanosa. Roman svojom, naizgled pornografskom temom, koja je obrađena na jezično i misaono, ali i emocionalno suptilan, filozofsko poetski način, manifestira ovu oprečnost, na kojoj je sazdan svijet koji se, ukoliko se čitatelj pokuša udubiti u misaone konfiguracije Batailleovih poimanja i određene, podtekstualne filozofije, koju one sugeriraju, na koncu – možda to ponekad na čitatelja može djelovati kao razočaravajuće, najpreciznije determirnira kao kaos. Smatra se, što u svojem pogovoru ovoj knjizi ističe i prevoditeljica, romanistica Marija Paprašarovski, kako je Battaile, kojemu je Jean Paul Sartre prebacivao nedovoljnu sustavnost u promišljanjima, „katkad pokušavao uvesti reda u svoja promišljanja, a katkad je radije pristajao uz svoje raspršene misli, jer je držao da postoji nešto duboko pjesničko u misaonom neredu“.
Ipak, taj „misaoni nered“ obiluje izvanrednim, dubokim uvidima, oblikovanim na visokoj, emotivno i jezično veoma rafiniranoj razini, i to je svakako jedna od onih kvaliteta romana „Moja majka“ kojoj čitatelj na koncu ostaje najzahvalniji. Naročito je to dojmljivo i važno zbog činjenice da roman istražuje one oblasti ljudskoga bivanja koje su slabije istražene, zbog opasnosti „pada u ponor“ koje sa sobom nosi nužnost proučavanja iskustva zla, izopačenosti, tjelesnoga bluda, grijeha, odnosno, prvotno, užitka i tjelesne žudnje i pohote, svakako i smrti, no, i zbog same društvene tabuiziranosti ovakvih tema, koja prvotno nameće distanciranost i zazor, ukoliko ne i odbacivanje, ignoranciju.
Međutim, sve se to obrće u posve neobičnoj projekciji svijeta unutar romana „Moja majka“, zahvaljujući i autorovu specifičnom, posve odalečenom od novovjekovnih tradicija, poimanju ideje Boga, koje, čini se, svoje uporište prije pronalazi u arhajskim, drevnim kulturama. Time on, implicitno, čitatelje podsjeća na otvorenost i širinu, proizvoljnost mogućnosti tumačenja pojma Boga. A ukoliko je taj, temeljni među svim pojmovima ili najdublje među svim pitanjima moguće proizvoljno tumačiti – ovisno o shvaćanjima, i imaginaciji individue, ukoliko njegovo značenje nije po sebi određeno koherentnom genezom njegova postojanja, koja mu ujedno određuje jedinstven i nedvojben smisao, onda je proizvoljno, prema vlastitome nadahnuću i shvaćanjima, moguće tumačiti sve pojmove i ideje na ovome svijetu, jedna je od mogućih sugestija koju čitatelju nameće ovo djelo.
Bataillea, u vezi sa spomenutim Nietzscheom, a svakako i sa njegovim osobnim životnim iskustvom, prvotnim pozivom svećenika, kojega se je odrekao, u ovome romanu naročito zanima čovjekov odnos sa strahom i osjećanjima krivice, koje religija raspiruje spram budne i životne ljudske tjelesnosti. Njegov junak Pierre, na jedan način želi dokazati – pokazati sam sebi, kroz vlastito iskustvo, kako je tjelesna naslada i oslobađanje koju čovjek doživljava kroz njene vrhunce, jedna vrst religijskog doživljaja, kroz kojega se stiče osjećaj svetosti, radosti približavanja „Bogu kojega sam volio“, kako kaže Pierre.
Pierre pomno razmatra osjećanja koja mu nova, razvratna tjelesna iskustva nameću, uspoređujući ih sa onim prijašnjima, religijskima: „No, shrvan umorom, pomislio sam u svojoj mučnini da je tjelesno naslađivanje, naprotiv, sveto: blaženstvo koje sam osjećao nakon molitve bilo je, možda, isto tako sveto, ali je uvijek ostalo dvojbeno, morao sam se prisiljavati, usmjeravati pozornost, i tek bih ga tada osjetio u svojoj punini…“
Osjećanje ukidanja granica kroz čin vođenja ljubavi, svojevrsnog izlaska iz okovanosti okvirima koje čovjeku zadaje njegovo tijelo, Pierreu se činilo „dubljim iskazom od svećenikovih propovijedi u crkvenoj kapelici, činilo mi se svetijim. Vidio sam u tome božju veličinu, koju sam uvijek doživljavao kao beskonačnu, neizmjernu, kao mahnitost ljubavi.“
No neprestana inzistiranja na životu usredotočenom isključivo na pohotu, ka čemu odlazi junak romana „Moja majka“, otvaraju put rađanju osjećanja „pogubne mučnine“, bezumlja, na koncu i neosjetljivosti i mentalne tromosti…
Događanja na površini pripovijesti romana, nizanja epizoda razvrata koje su dane u naznakama, opisi odnosa između ljepotica i junaka, njihovih uzajamnih zaluđenosti, pripovjedaču i junaku Pierreu služe kao poticaj za generiranje svojih analiza, za promatranje i vivisekciju onoga što užitak, tjelesna naslada i predavanje pretjerivanju u njoj, kao posljedicu otvaraju u ljudskoj duši. Junak romana zapravo je, iako iskustveno uronjen u situaciju, istovremeno distanciran od nje, jer njegove su umne zapremine željne uporabe ovih iskustava kroz poglede i znanja koje posjeduje, sakupljene sa raznih područja poniranja u čovjekov, naročito iracionalan imaginarij – kako onaj intiman, osobni, tako i društveni, javni, kolektivni.
Iskusniji čitatelj ne može, naročito u tijeku drugoga dijela romana, a da ne osjeti ovu pripovijest kao možda suviše bjelodano umjetno konstruiran model, koji romanopiscu služi kao interesantan poticaj za razradu saznanja do kojih je stigao, dijelom iskustveno, no svakako i znatnim dijelom teorijski. No, unutar takvog pripovjednog konstrukta, takve zadatosti, zbog koje doživljaj literarnosti mjestimice gubi, ostaje prikraćen za mogućnost čitaočeva potpunija prožimanja sa tekstom, kao nadomjestak za ovu manjkavost ostaju iznimni poetsko filozofski segmenti, literarno visoko vrijedni dijelovi kojima, u sažetim, pomno oblikovanim jezičnim formulacijama Georges Bataille uspijeva iskazati na autorski originalan i misaono upečatljiv, duboko istinit dio biti čovjekovih traganja, napose onih sa područja erotskog, psihoanalitičkog, religijskog i mističnog, u čemu je i najveća vrijednost ovoga djela.
