Opis
Ako je ljudima Bog svojom voljom odredio svrhu, tj. ako je njihovim voljama postavljena svrha (na osnovu Providnosti), može li se u tom slučaju govoriti o slobodnim voljama? Nije li ta sloboda ugrožena, upravo nemoguća uz pretpostavku, da se volja Božja mora izvršiti? Čini se, prema tome, da priznavanje Providnosti uključuje ili zahtijeva nepriznavanje slobode ljudske. Šanc je ovo pitanje vrlo dobro uočio, i u vezi s time postavlja tezu: »Između naše slobode i Božjih odredaba, nema nikakve opreke«. Opširno to objašnjava u Uvodu knjige. Ima pred očima razumne stvorove, jer je upravo u pitanju njihova sloboda. Osvrće se na eventualni prigovor, da je pojam Providnosti nespojiv sa slobodom. Nasuprot, odgovara Šanc: kad bi se htjelo oduzeti ljudima njihovu slobodu volje zbog Providnosti, time bi ugrožen bio i sam pojam Providnosti. Zar bi mogao Bog sudnjega dana reći nekom čovjeku: »Nisi polučio svrhe, premda sam te k njoj vodio, jer nisi htio da se mojem vodstvu podvrgneš« – ako bi taj čovjek bio kadar s pravom uzvratiti: »Kako si me vodio, kad si me zapravo silio, ta nisam bio slobodan«! Oduzeti čovjeku slobodu značilo bi, dakle, oduzeti Bogu Vodstvo.To je tvrdnja šancova, koju može svatko pronaći u navedenom kontekstu. Ljudsku slobodu navodi Šanc kao uvjet za Providnost u tom smislu, da poricanje slobode kod čovjeka uključuje poricanje vodstva Božjega (Providnosti). Jer sa vodstvom je korelativna poslušnost, a samo se u prenesenom smislu za neslobodne stvorove kaže da su poslušni. Kako su pak nerazumni stvorovi radi čovjeka, koji je od Boga svršno vođen u svojoj slobodi, zato je »vodstvo« obilježje ili pojmovni uvjet Providnosti uopće
