Opis
Jedinstven autorski i nakladnički projekt fotografa Borisa Cvjetanovića. Monografija sadrži 196 fotografija koje čine izbor iz obiteljskih albuma mještana Žuljane na Pelješcu. Porteti stanovnika, snimke događjaja, svečanosti i običaja te svakodnevnih životnih situacija, otkrivaju osobnost malog jadranskog mjesta, uzorak življenja koji zrači bliskošću, toplinom i ljepotom. Razlog uvezu, kao i poticaj čitavu projektu, upravo je zadivljujuća privlačnost i kvaliteta fotografija (datiranih od kraja 19. do sedamdesetih godina 20. stoljeća) te ova ‘delikatna i rijetka knjiga’ otvara niz pitanja o fotografiji, njenom umjetničkom vrednovanju i smještanju unutar uobičajenih kategorija autorskog i dokumentarističkog izričaja.
“Moja prva sjećanja vezana su za Žuljanu: duga topla ljeta, more, otac u barci, polje omeđeno brdima, tipičan pelješki krajolik koji je itekako uvjetovao način života ovdašnjih ljudi. Odlazak u Žuljanu bio mi je poput najljepšeg dara i do danas je ostao neizostavan dio mojeg života. Riječ je zasigurno o subjektivnim osjećajima, ali za mene su oni vrlo stvarni. Fotografija je također postala nerazdvojnim dijelom mene. Za vrijeme mojih boravaka u Žuljani, znajući da se profesionalno bavim fotografijom, pokoji Žuljanac donio bi poneku fotografiju iz albuma, kutije za cipele ili ladice (škafetina) da je u Zagrebu digitaliziram i povećam kako bi je objesio na zid. To su vjerojatno prve iskre koje su pokrenule ideju nastanka ove knjige. U prosincu 2006. uputio sam pismo stanovnicima Žuljane u kojemu im objašnjavam o kakvom je projektu riječ, uz molbu da se uključe u prikupljanje fotografija. Velik broj stanovnika odazvao se pozivu i izravno se pridružio stvaranju knjige. Želja mi je bila da ona bude isključivo fotografska, bez namjere da ilustrira povijest, politiku i sl., te da sve ostalo samo po sebi proizlazi iz fotografija. Knjiga objedinjuje fotografije koje nam intimno znače najviše, a javno najmanje. Na njima su naše obitelji, prijatelji i mjesta. Nema imena autora niti itko drži do toga, one ne odašilju poruku, ne informiraju; one su idealizirana memorija, pokretač meditiranja o vremenu koje je ostalo zapisano u fotoosjetljivoj emulziji. Smatrao bih uspjehom kada bih i na druge prenio samo djelić onoga što sam ja osjetio gledajući sve te fotografije.” (Boris Cvjetanović, iz predgovora)
“Toj knjizi mjesto je na stoliću svakog pristojnog dnevnog boravka, gdje je i ja držim. Čim mi netko navrati, odmah se zalijepi i zabavi i gane, pa i više nego što treba – jer se odulji.” (Davor Mindoljević, iz razgovora)
