Opis
Gotovo do u nazad desetak godina rad portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe bio je malo poznat, a ponovo ga je otkrilo nekoliko kritičara, većinom kroz snagu raznih prijevoda njegove Livro do Desassossego ili Knjige nemira, zbirke nedovršenih, tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti. Nepotpunost tih rukopisa načrčkanih na komadiće papira, stare kuverte, pozadine rukopisa i druga čudna mjesta – čine Pessou glavnom postmedernističkom osobnošću, a kovčeg čiji se sadržaj još katalogizira (sadržavao je oko 25.000 bilježaka).
Pessoina poezija prikladno je opisana kao središnje djelo portugalskog modernizma i već samo zato zaslužuje zakašnjelo priznanje. Ali Pessoa nije pisao samo pjesme. Njegov legendarni kovčeg sadržavao je mnoštvo raznovrsnih tekstova iz filozofije, sociologije, povijesti, književne kritike, te kratke priče, drame, rasprave o astrologiji i razne autobiografske osvrte. Ali uz uobičajena djela koja napiše pisac, Pessoa je jedinstven po tome što je pisao druge pisce i pjesnike. Njih je nazivao heteronimima, stvarajući termin koji bi se razlikovao od uobičajenog pseudonima. Pessoa nije samo pisao pjesme i prozu pod drugim imenom: različiti heteronimi koje je stvorio bili su pojedinci s vlastitom prošlošću, biografijom, osobnim karakteristikama i nezamjenjivim literarnim stilom.
Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i pokazala toliko različitih “lica” kao Pessoina KNJIGA NEMIRA. Zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže, pokazujući uvijek neku drugu “dušu”, a zanimljivo je da se to događa upravo s knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to moža nije slučajno? Ovo bi bila škrinja unutar škrinje, u kojoj autor kaotično ubacuje svoje svakodnevne senzacije, i u koju svakako treba zaviriti.
“Umjetnost je osama. Svaki umjetnik mora nastojati osamiti druge, prenijeti im u duše želju da budu sami.”
