Opis
Opsežna monografija sastavljena od strane umjetnikova sina Fedora.
Klasik svjetske avangarde, jedan od najvećih hrvatskih i europskih kipara za kojega je talijanski povjesničar umjetnosti Giulio Carlo Argan napisao „ da je najveći simbolist našega vremena“ je Dušan Džamoja, Makedonac po nacionalnosti, koji je karijeru napravio u Hrvatskoj.
Jedini hrvatski kipar čija se međunarodna slava približila onoj Ivana Meštrovića, koji je vrlo mlad 1961. osvojio Venecijanski bijenale svojom tragičnom skulpturom s nagorenim čavlom koje je dramatično svjedočilo ratna razaranja 20. stoljeća i jedino djelo koje tada otkupio newyorški Muzej moderne umjetnosti. Nakon Bijenala u Veneciji Dušan Džamonja postao je internacionalna zvijezda. Tijekom života Džamonja je često isticao da mu je u kiparstvu početni uzor bio veliki Ivan Meštrović.
Dušan Džamonja, kipar, akademik i arhitekt, bio je jedan od najplodnijih hrvatskih umjetnika i ostvario je jednako uspješnu karijeru u Hrvatskoj i u inozemstvu. Rođen u Strumici u Makedoniji 1928. a umro je 2009. u Zagrebu u 81. godini.
Njegova je obitelj u Zagreb stigla prije 2. Svjetskog rata, a Džamonjin otac prepoznao sinov talent u najranijoj mladosti. Nakon što ga je kao sedmogodišnjaka ulovio kako “remodelira” bistu Dostojevskog, koja je stajala u njegovoj knjižnici, kako bi je malo popravio, dvojbe nije bilo.
Prvu je izložbu svojih radova Džamonja imao 1954. i izlagao je na više od 120 samostalnih izložbi te isto toliko grupnih. Njegove monomentalne apstraktne sklupture bile su izložene u mnogim europskim gradovima; Parizu, Lisabonu, Londonu, Bruxellesu…, a djela mu se nalaze u više od 46 svjetskih, europskih i hrvatskih muzeja. Izradio je 48 projekata i dobio 24 nagrade u zemlji i inozemstvu, a osim kiparstvom i spomeničkom plastikom, bavio se i izradom arhitektonskih projekata za muzeje, galerije nebodere, te je i koautor projekta džamije u Rijeci.
Dušan Džamonja u likovnim se krugovima smatra jednim od najboljih i najutjecajnijih hrvatskih kipara, koji je svojim originalnim skulpturama ostavio velik trag i na svjetsku umjetnost. Studirao je u klasi velikih majstora skulpture kao što su Vanja Radauš, Frano Kršinić i Antun Augustinčić, živio je u Bruxellesu, Vrsaru i Zagrebu, a prvi značajan uspjeh doživio je na Biennalu 1960. što mu je otvorilo vrata prema svjetskim galerijama i financijskoj neovisnosti. Svoje goleme skulpture izražavao je u bronci, željezu, korten čeliku i aluminiju, a radio je i spomeničku plastiku, primjerice, jedna od posljednjih odnosi se na spomenik žrtvama Domovinskog rata, podignut prije nekoliko godina na Mirogoju.
Za radove dobio je mnoga priznanja, poput Rembrandtove nagrade, a skulpture su mu bile izložene na Place de Vendome u Parizu, Praca de Commercio u Lisabonu, ispred Palače pravde u Bruxellesu i u londonskom Regent’s Parku. Preminuo je 2009. ostavivši iza sebe vrijedna djela, od kojih se neka nalaze u svjetski priznatim muzejima moderne i suvremene umjetnosti, među kojima se ističu Kolekcija Peggy Guggenheim, Muzej moderne umjetnosti iz New Yorku (MoMa), pariški Muzej moderne umjetnosti i londonska Tate Gallery.
Sklon tehničkim i oblikovnim eksperimentima primjenjivao je novu kiparsku građu (željezo, staklo, žica, crni beton) i rabio neklasične postupke obradbe; skulpture je kovao, zavarivao ili gradio povezivanjem različitih materijala. U djelima nastalima nakon 1957. potpuno je napustio realan motiv i gradio slobodne prostorne konstrukcije izvanredne geometrijske čistoće i organske vitalnosti, skulpture kompaktnih ili rasječenih kugla. U tom razdoblju radio je tzv. željezne tapiserije ili slobodne skulpture sugestivnog djelovanja (Rozeta). U spomeničkoj plastici gradio je slobodna plastička tijela jasnih simboličnih poruka, u kojima se psihološki kontrasti postižu uporabom različitih materijala (željezo – staklo, beton – metal). Izveo spomenike u Slavonskom Brodu (1951.), Malom Lošinju (1955.), Zagrebu (1960.), Podgariću (1967.), na Kozari, BiH (1973.) ispomen-kosturnicu u Barletti, Italija (s arhitekticom H. Auf-Franić, 1970). „Park skulptura Dušana Džamonje“. otvoren je za javnost u Vrsaru 1981. Bio je redoviti član HAZU od 2004., a od 1988. dopisni član SANU u Beogradu. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2007).
Džamonja je svoje skulpture oporučno ostavio gradovima Zagrebu i Vrsaru u kojem se nalazi spomenički kompleks njegove kuće s ateljeom i parkom skluptura.
