Opis
Ustala sam po noći, otvorila sam prozor, svukla sam svoju spavaćicu, kiša je nemilice padala, čekala sam pred otvorenim prozorom da uđe hladnoća i da me ubije. Kad umrem, poći ću ravno u raj. (…) Preko mosta, koji je tanji od jedne vlasi i oštriji od noža, mogu letjeti do sedmog neba. (…) Ondje stoji jedno stablo. Allah će me upitati: Hoćeš li još? Ja ću odgovoriti: Neću. (…) Vidjela sam pred svojim očima svoje mrtvo tijelo kako leži na kiši i otišla sam s njim na groblje u İstanbulu. Za mnom dolaze moj otac, bosonog, moja majka, bosonoga, moja braća gola i bosa, moja baka (…). Padala je kiša na groblju u İstanbulu, njihovi plačljivi glasovi govorili su u zboru: Ne idi. Ne idi. Gitme, gitme.
Njemačko-turska književnica Emine Sevgi Özdamar izgradila je u autobiografskim djelima magično-poetski narativ i osebujan jezik kao sintezu materinskoga turskog i svojega drugog jezika, njemačkog, na kojemu piše.
