Opis
rvi i glavni utemeljitelj Reda pavlina je sv. Pavao, pustinjak iz Egipta iz IV. st., koji se kao mladić, uslijed Decijeva progonstva, sklonio u pustinju i u njoj proveo cijeli život u molitvi, pokori i kontemplaciji. Sv. Jeronim ga opisuje kao prvog pustinjaka. Sv. Pavao nije osnovao pavline riječju ili pismom, već prije svega primjerom i načinom života. Pavao je bio uzor u koji su se ugledali te ga i nasljedovali pustinjaci raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske. Pustinjaci su bježali od ispraznog načina života te su provodili život u osami, u samoći s Bogom. Odatle će poteći i geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom!
Za osnutak pavlinskog Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej, koji je 1215. g. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.
Ostrogonski kanonik Euzebije okupio je raspršene pustinjake, a za nastalu zajednicu zamolio je pravilo sv. Augustina.
Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. g. dao je pustinjacima – pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se datum smatra službenim početkom Reda pavlina.
Pavlinski je Red svečano potvrđen za sve krajeve i na svim područjima gdje je bilo pavlinskih zajednica bulom Per sancte contemplationis studium, koju je objavio papa Ivan XXII. u Avignonu 16. studenog 1328. Potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.
