Opis
Knjiga nudi inovativan pristup interdisciplinarnom proučavanju udžbenika stranih jezika kao složenoga kulturnog proizvoda. Autorica polazi od imagološke analize udžbenika stranih jezika kao kulturalnih posrednika u okviru interkulturalnoga odgoja europskoga građanina te objašnjava kako se u slikama o stranoj i materinskoj kulturi preklapa glotodidaktika (disciplina koja se bavi teorijom i praksom učenja stranoga jezika) i imagologija kao grana komparativne književnosti koja istražuje heteropredodžbe o stranim narodima i zemljama te autopredožbu o vlastitoj zemlji i narodu.
U prvome se dijelu bavi pojmom stranca kao Drugoga te njegova mjesta, položaja i uloge u nastajanju udžbenika stranog jezika. Zatim objašnjava pojmove talijanstva, talijanskosti, talijaniteta te potom stereotipove kao civilizacijske i povijesne činjenice da bi se onda usredotočila na odnos intertekstualnosti i učenja stranih jezika u dijakronijskoj perspektivi. U drugome dijelu knjige analizira mogućnosti uvođenja imagologije kao znanstvene discipline u proučavanju stranih kultura i književnosti, a u trećem je dijelu istražila odnose, veze i rezultate što su ih donijeli supostojanje te primjena imagologije u glotodidaktici.
Budući da je hrvatska kultura stoljećima bila prepletena s prekojadranskom talijanskom kulturom i civilizacijom, učenje i aktivna uporaba talijanskog jezika seže u daleku prošlost. Zanimljivo je pritom da su na našoj obali, u Istri i na otocima bili prisutni i posebni varijeteti (dalmatski, istro-romanski). Talijanski je bio i jezik obrazovanoga građanstva, ne samo lokalnih Talijana nego i slavofonih građana koji su nerijetko i studirali na talijanskim sveučilištima. Talijanski jezik prisutan je u povijesti hrvatskoga obrazovnog sustava, a udžbenici su u tom kontekstu nezaobilazno didaktičko sredstvo. Autorica se potrudila analizirati njihovu imagološku komponentu te način, registar i rječnik kojim su prikazani Talijani u udžbenicima koji se koriste u našoj sveučilišnoj nastavi odnosno praksi. Na temelju suvremenih filoloških, imagoloških, kulturoloških te metodičkih spoznaja i dostignuća knjiga Dubravke Dubravec Labaš detaljno analizira autopredodžbe talijanskog jezika, kulture i civilizacije te predlaže relevantne zaključke o heteropredodžbi u hrvatskome kontekstu u kojem je talijanski dolazni strani jezik koji se postupno usvaja na različitim razinama. Kad je strani jezik naučen i kad se se spontano koristi postaje \’naš\’, onaj s kojim dijelimo dvojezičnost s našim materinskim hrvatskim. Autorica podastire vrijedan i poticajan znanstveni i stručni doprinos koji će zanimati filologe svih profila, metodičare stranih jezika i kroatistike te širu kulturnu javnost.
