Opis
Jazz razgovor – Boško Petrović
Euforija ovogodišnjeg “Springtime Jazz Fevera”, kojim je proslavljena 10. godišnjica BP Cluba i na kojem je promovirana knjiga “Welcome to the Club/10 godina BP Cluba, još se nije stišala, a Boško Petrović već planira novi festival, nove koncerte (neki su već iza nas), novi CD, nove… Boška sam ulovio tokom kratkog “posjeta” Zagrebu između boravka u Novigradu, gdje, između ostalog organizira festival:
– Možete li, nakon više prospavanih noći reći nešto o ovogodišnjoj proljetnoj jazz groznici, o deset godina BP-ja i knjizi koju ste objavili tim povodom?
– Prije svega, nemojmo idealizirati da su sve te noći bile prospavane. Tim prije jer smo svi koji smo radili festival i knjigu i organizirali tu malu obljetnicu jako zadovoljni, pa smo našli puno dobrih razloga da neke od noći provedemo reminiscirajući protekle festivalske dane i, prije svega, naravno, noći. Šalu na stranu. Mislim da je festival bio jako zgodan, jako bogat, bolje rečeno raznolik. Naravno, kao i uvijek sve ovisi o tome koliko imaš novaca, toliko je i glazbe. Više bih volio imati budžet kao što sada ima splitski festival. To mi je jako drago, jer to je stvarno veliki festival, ali i veliki budžet koji grad mirno daje. Nama grad pomaže onoliko izdašno koliko situacija dopušta. No, vratimo se festivalu i knjizi. Knjiga koju su zajedno osmislili Dražen Vrdoljak, Nenad Dogan kao dizajner i Damil Kalogjera kao, recimo klupski ljetopisac, slikopisac bolje rečeno, je jako dobro prošla. Čuo sam samo pohvale, bilo od ljudi koji su vezani uz jazz profesionalno kao glazbenici, ili od ljudi koji sustavno prate jazz, pišu o jazzu, žive jazz, pa do ljudi, što me jako veseli, kojima se knjiga sviđa kao predmet – kao dizajn, kao ideja, kao izvedba i konačno kao kvaliteta. Bilo je tu puno sjajnih pomagača. Papir smo dobili od Tončia Despota, to je “Plana”. “Targa” – Čedo Zubović je tiskao i uvezao knjigu gratis. Studio Žiljak je dao posebne cijene za možda najskuplji dio, a to je izrada svih filmova za sve strane, za sve fotografije, za sve tekstove. Nadam se da će knjiga nastaviti živjeti poslije ovog mrtvog ljeta, na jesen, jer planiramo da uz knjigu, uz jednu posebnu cijenu, u paketu priložimo i dvostruki CD. Upravo sam zbog toga ostao u Zagrebu ovaj tjedan. Napravio sam definitivni izbor, napravio mastere i dupli CD ide u Sony negdje krajem osmog mjeseca. Promocija bi trebala biti s prvim danom klupske aktivnosti, na jesen, 1. 10. uz “Zagreb Jazz Fair”.
– Usporedili ste ulaganja u velike festivale i ove u BP Clubu, ali ne bi mogli reći da na tim festivalima možemo gledati veće zvijezde nego ovdje za puno manje novaca…
– Ne bih se složio. Meni je posebno drago i nadam se da će preživjeti ta ideja. Apostrofiram posebno splitski festival koji starta ove godine i želim mu dugi vijek, jer njihov program je stvarno svjetski. Ne sramim se naših programa, ukupno uzevši u deset godina. Doveli smo cijelu paletu sjajnih svjetskih glazbenika, ali si nismo mogli dozvoliti da dovodimo, pa čak ni prostorno, grupe od deset, petnaest glazbenika svjetskog kalibra, pod leadershipom jednog svjetskog, velikog imena, kao što su na splitskom festivalu dvije, tri grupe. Na splitskom festivalu, tokom tri dana će nastupiti trideset, četrdeset glazbenika, a kod nas je u dvadeset i tri dana bilo šezdesetak. Konačno, i prostor je drukčiji. Naš klub je mali i meni često spočitavaju zašto radim u tako malom prostoru nešto što zaslužuje veći prostor, više gledatelja, slušatelja koji bi imali šansu prisustvovati. Međutim, i dalje tvrdim jednu stvar, a tu se svi glazbenici koji češće dolaze: Niels (Pedersen op. a.), Martin Drew, Alvin Quen, apsolutno slažu sa mnom da je kontakt s publikom u BP Clubu od strane nas na bini i onih koji sjede u dvorani ili stoje uz šank, s nama na bini, daleko je intimniji, daleko kompaktniji, rekao bih točniji nego kad sjediš u dvorani “Lisinski” i prvi red ima petnaest metara od solista. Ovdje se vidi svaki izraz lica, svaka grimasa, svako veselje, svaka napetost. Osjeća se i vidi se. A da i ne govorim da se te ideje poslije na šanku kod Joze mogu i pretočiti u neke zgodne razgovore.
– Dolazak ljeta za vas ne znači i smanjernje aktivnosti.
– Prošlu subotu, dvadesetog sam svirao jedan mini festival u Zadru, vrlo zgodan.
– Jazz?
– Da. Bile su tri grupe. Bila je splitska grupa “Black Coffee”, “Elvis Stanić Quartet” i na kraju je bilo nešto što smo nazvali “BP Club All Stars s gostima”. Osim Nevena (Frangeš op.a.) i Marija (Mavrin op. a.) bili su sa mnom Elvis Stanić, njegov bubnjar Tonči Grabušić, njegov klavijaturist Ivo Popeskić i Csaba Deseo kao strani gost. Taj je festival jako zgodno prošao. Sviralo se dugo u noć s tri, četiri bisa. Iz Zadra sam došao u Zagreb da sredim dva mastera za “Jazzetteovo” izdanje obljetničkog, desetog izdanja “Spring” festivala. Sutra, u petak idem u Leibnitz gdje sviram na jednom festivalu. Večeras je “Art Farmer Quartet”. Fritz Pauer i Paolo Cardoso (klavirist i basist farmerovog kvarteta op. a.) će ostati. Sutra u Zagreb dolazi Alvin Queen i on i ja idemo tamo. Bit će to zgodan kvartet i jako se veselim toj svirci. Već dugo nisam svirao s Paolom i Fritzom. U Zagrebu me zateklo i to da se jedan festival hrvatskih narodnih napjeva u obradama na različite načine, a koji je trebao biti koncem svibnja, realizira sada, u subotu u “Lisinskom”. Ja ću svirati s jednom miješanom grupom – “Boško Petrović i prijatelji”. Prijatelji su opet, naravno, Neven Frangeš, Mario Mavrin, sa Rijeke dolaze Elvis Stanić i Tonči Grabušić. Napisao sam obradu jedne gange. Tako ganga ulazi u svijet jazza. U nedjelju se vraćam u Novigrad. To je dvadesetak dana prije početka festivala. Pripreme se odvijaju u redu. Prvu večer je latinska glazba – internacionalni sastav “Carin Cosa Latin Band”. Nešto à la Cubismo, samo s pjevačicom umjesto s pjevačem. Zatim Cubismo kojem će se već prve večeri u nekoliko brojeva priključiti George Makinto. On otvara drugu večer sa svojim afro-francuskim kvintetom. Oni dolaze iz Pariza i to je njegov originalni kvintet. Soul Fingersi će do duboko u noć svirati za ples na pjaci. Treće večeri je “Ike Turner & The Ikkettes” s četiri zgodne pjevačice i rhythm & blues gitarist Otis Grant kojiojim sekstetom prati taj program. To je produkcija koja je rađena na način Las Vegasa, s puno solističkih nastupa, sve je aranžirano. Dakle, jedan paket od dva sata, a iza toga Soul Fingersi opet do jutra se trude razveseliti publiku na pjaci što uz Heineken neće biti teško. Paralelno četiri večeri u hotelu Rotonda, u ponoć počinju jam sessioni. Osnovica je Elvis Stanić Group, a svi učesnici će dolaziti i dati svoj prilog veselju do ranog jutra. Ove godine po prvi put imamo uvodnu večer, dakle, jedan party za sponzore, za medije, televizijske i radio novinare na terasi hotela Rotonda. Sve četiri večeri na terasi hotela Rotonda, od sedam do devet navečer, u zalaz sunca svira, tko drugi nego maestro Branko Bulić.
– Ovaj festival koji je već tradicionalan i ima prepoznatljivu fizionomiju, privlači veliki broj domaćih, ali i turista. Recite nešto o atmosferi koja tih dana vlada u Novigradu.
– Novigrad je te dane pretijesan. Dvije zgodne anegdote: vlasnik jedne pizzerije u Novigradu mi je prošle godine rekao: “U polovini zadnje večeri prodao sam apsolutno sve što sam imao, i pizze i pića. Mogao sam još jedino stolce i stolove prodavati.” Drugi vlasnik kafića mi je rekao: “Gospodine Petroviću, kad bi imali četiri takva vikenda, u cijeloj godini uopće više ne bih morao raditi.” Postignute su dvije stvari. U turističkom smislu Novigrad se na bolji, čvršći način uvrstio na kartu turističkih mjesta. Nemojmo zaboraviti da je mali Novigrad između Poreča i Umaga koji imaju ATP turnir, racing match cupove… Po svojoj veličini on je “patuljak”. No, i taj “patuljak” je našao svoj izraz, nametnuo se, tako da je taj vikend… mora se doći u Novigrad. Pogotovo jer dobrotom Gradskog poglavarstva, Turističke zajednice, Heinekena, sponzora, omogućeno je da se taj festival plati unaprijed, bez karata. Ulaz je slobodan što u današnje vrijeme jako puno znači. Nemojmo zaboraviti koje su financijske mogućnosti mladih ljudi danas. Taj festival ima vrlo jak odraz i na turističkom planu, usuđujem se reći na planu promocije hrvatskog turizma, hrvatske obale generalno. Ne samo lokalno.
– U kolovozu nastupate na Krku.
– I prošle sam godine svirao na Krku. Ove godine sviram Krk 18. 8. u okviru Glazbenih večeri.
– Za jesenski festival ste najavili isključivo domaće sastave.
– I dalje stojim iza toga. Sada sam u Zadru razgovarao s dečkima iz “Black Coffee” i s Elvisom. Probat ćemo organizirati nešto što volim nazvati “Prvi hrvatski jazz sabor”. Kako sada stvari stoje, Split će poslati jednu ili dvije grupe, ono što se dešava u splitskom jazzu danas na profesionalnom nivou. Iz Rijeke dolaze Elvis Stanić i, također gitarist Darko Jurković, ne znam da li još netko. Dao sam Elvisu mandat da to obradi. Zamolit ću mog starog prijatelja “Lacija” Fidrija da me savjetuje koga treba zvati iz Osijeka. On je Osječanin i poznaje tu scenu. Bit će tu i cijela paleta zagrebačkih bandova i neki koji do sada nisu imali prigode nastupati u BP Clubu, jer kad BP Club radi međunarodne programe, to radi na jednoj srednjoj razini ispod koje se ne može ići. Kad kažem na srednjoj razini, ne mislim na Nielsa Pedersena. Između Nielsa Pedersena i Elvisa Stanića se povuče crta ispod koje se ne može ići. Ovom će prigodom imati priliku nastupiti bandovi koji do sada nisu nastupali. Zadnju večer ću dati dirigentsku palicu u pravom smislu Damiru Dičiću da izabere “Croatia All Stars”, da napravimo jedan lijepi jazz party, da napiše par zgodnih aranžmana, da se ovdje nađu i glazbenici iz Soul Fingersa, iz Cubisma, iz Boilersa, iz Elvis Stanić Group, bla, bla, bla. Bit će to jedna jazz veselica. Vjerujem da će biti zgodno i veselo kao što je uvijek u BP Clubu.
(Preuzeto iz Novog lista, 1998.)
