Opis
Edvin “Eddy” BIUKOVIĆ rodio se u Zagrebu 22. lipnja 1969. Prvi strip, “Dokaz”, objavio je na osamnaesti rođendan, 1987. u Patku, gdje je kasnije kreirao i popularog Salvatorea, strip o malom gubavcu koji stalno gubi dijelove tijela. Nakon odslužene vojske i kratkotrajnog rada za gornjemilanovačke Dečje novine (za koje je nacrtao dvadesetak stranica nikad dovršenog stripa “Glad”), Eddy je oko dvije godine povremeno radio za njemački časopis Gespenster. Priče koje je za taj časopis radio s Darkom Macanom, kao i druge njihove suradnje, sabrane su albumu Citati, objavljenom u dva izdanja, 1993. i 2000. Od 1992-94. u Modroj lasti crtao je strip Koko po popularnim romanima Ivana Kušana. Dvije epizode tog stripa, “Ljubav ili smrt” te “Koko u Parizu” sabrane su 2000. u album Koko. U isto vrijeme za fanzin Endem stvorio je novu geg-seriju Funny Comix, pod pseudonimom Pepe Orbito. Od 1993. radio je mahom za američke izdavače, crtajući serije Grendel Tales: Devils & Deaths te Grendel Tales:Devil’s Choices (scenarij Darka Macana, album objavljen 1996), X-Wing Rogue Squadron: The Phantom Affair (scenarij Darka Macana, album 1997), Star Wars: The Last Command (scenarij Mikea Barona po romanu Timothya Zahna, album 1999) i Human Target (scenarij Petera Milligana, album 2000), te niz kraćih stripova u izdanjima poput Strange Adventures i Weird War Tales Special. Bavio se i animacijom te ilustracijom. Kao najbolji mladi autor nagrađen je 1992. na vinkovačkom Salonu stripa, a 1995. je dobio nagradu “Russ Manning” kao crtač koji najviše obećava. Umro je u Zagrebu, 5. prosinca 1999, nakon kratke i teške bolesti.
EDVIN BIUKOVIĆ (1969-1999)
Kad god bismo se mi, stripaši, našli te ako bi nam ponestalo tema za razgovor, uvijek smo mogli računati da ćemo veselo utući sat vremena ogovarajući Edija. A materijala je uvijek bilo. Edvin Biuković, zvani Edi, bio je jednako čuven po svojim kašnjenjima, po svojim gunđanjima ili po kroničnoj besparici, kao što je bio prešutno priznat kao ono najbolje što je naša generacija dala. Bilo je nekako pravedno da netko kao Edi, s tako mnogo talenta i s instiktivnim razumijevanjem i crteža i stripa i svega vizualnog ima i toliko mana; nekako je životna šlampavost upotpunjavala njegov radni perfekcionizam, nekako je tako bio svima bliži, više čovjek, manje zvijezda.
Edi nikad nije želio biti zvijezda. Ma koliko mu mi govorili da to jest, ma koliko mu se svi divili, koliki mu god klinci dolazili po potpis, koliko god prezime Biuković postajalo poznatije i cjenjenije – i ovdje i s druge strane bare gdje je zadnjih šest godina radio na nekoliko beziznimno odlično prihvaćenih serijala – Edi je sebe zvao “geekom” i najviše je od svega volio crtati cijelu noć okružen “ekipicom” sebi sličnih, “brijući” uz to na stripove i B-filmove, kujući planove i rezirajući, u svojoj glavi, prvi pravi hrvatski niskobudžetni trash-horror film kojim će svima pokazati “kako se to može napraviti”
Ljutila ga je nekvaliteta. Za loše stripove i loše filmove nije imao opravdanja i danima bi se pjenio zbog njihovih propusta te smišljao kako bi mogli biti bolji. U svojoj glavi vidio ih je bez greške, nabrijane “do jaja”, onako kako bi ih on napravio. Jednako je pristupao svojim stripovima, kršeći sve rokove, kasneći preko svake mjere samo da ono sto je imao u glavi prenese što vjernije na papir, samo da nikad ne krene lakšim putem. Postavljao je stvari ambicioznije od bilo koga, sam sebi zadavao probleme kakve jos nije riješio, da bi se tjerao naprijed, da bi bio bolji. Kad su svi hvalili njegov crtež na “Grendelima”, Edi je svjesno odabrao drukčiji pristup za svoj rad na “Ratovima zvijezda”. Na “Human Targetu” (izg: hjumen targitu) učio se radu s kistom, gunđajuci zbog svega što još ne zna izvesti. “Zasto kompliciraš?” pitali smo ga, a on je gunđao kako ga ne razumijemo, kako želi naučiti crtati – on? crtati?! – kako ne želi da mu strip bude samo posao, da bi radio u tvornici da je htio tako nešto.
I, kad se sve zbroji, bio je potpuno u pravu.
Gorjeti jasno i blistavo, davati sve od sebe, nikad ne poći linijom manjeg otpora, beskompromisno se goniti, zanemarivati sve na račun svog rada – bila je to njegova jedina opcija. Ništa drugo ne bi bilo dostojno njegovog dara i kratkog vremena koje mu je bilo dano, jedino je potpuna žrtva bila prikladna.
Edvin Biuković, svega trideset godina star i jedino dijete, umro je u rano nedjeljno jutro, petoga prosinca, na zagrebačkoj klinici “Rebro”. Hospitaliziranom radi tumora na mozgu, otkazalo mu je srce pa potom pluća. Reanimacija nije pomogla.
Holivudsko dijete, Edvin Biuković izrežirao je svoj život poput filma kakvog bi volio gledati: efektnog i nabrijanog do jaja, onakvog koji vas, kad završi, ostavi da želite još. Otišao je da među legendama potraži ekipicu sebi ravnih, ostavljajući nas da za sebe nadjemo neki smisao, da starimo bez njega, siromašniji, i da, svaki put kad se nađemo, pričamo, ili šutimo, o njemu, našem Ediju.
Darko Macan
