Opis
“Lakoća autorove geste i sposobnost evociranja životnih zgoda i poticaja, moram priznati, uvjerila me je da je posrijedi pismo teže i izdašnije od pukog »uzvraćanja«dugova ili sjetnog prebiranja po uspomenama… Kako bi izrazio svoje iskustvo svijeta kojim je istinski determiniran, Pavelić je svjestan da klasični roman nije tomu najprimjereniji oblik: stoga je posve normalno posegnuo za širokim romanesknim okvirom koji ne »robuje« nikakvim obzirima.
U suštini, Pavelićevi Sarajlije su priča o jednom gradu i njegovim ljudima: topla i iskrena atmosferom, a uvjerljiva spisateljskom temperaturom, izraz je duha jednoga grada. Istodobno, ona je vrijedno štivo i bjelodana potvrda da u Paveliću dobivamo pamtljivo književno ime.” (Ivan J. Bošković, Slobodna Dalmacija)
“»Sarajlije« su zanimljivo i suvremeno pisana knjiga o ljudskim naravima, strastima i sudbinama u neuravnoteženim i uzburkanim vremenima koja na ovim našim područjima traju, što bi se reklo, od vajkada.
Već na početku knjige izvrsna priča »Među luđacima, među svojima«, najbolje ilustrira u jednoj osobi i vrsnog pisca i analitičara i liječnika ljudskih duša…
Dragan Pavelić i ovu je svoju knjigu uspješno ispisao svojim lako čitljivim i nadasve zanimljivim sadržajem, jezikom i stilom.” (Eva Grlić, Zagreb 23. 9. 2001.)
“Otac Bezdomnog, stari Bezdomni, bio je postolar. Čovjek koji je prekinuo školovanje zbog siromaštva. Da je išao u školu, mogao je daleko dogurati, ali siromaštvo i rana pojava sušice sputaše ga u svakom pogledu. Mogao je biti šuster i postao je, mogao se oženiti i oženio se, mogao je slobodno misliti, i mislio je. Postolar s malom maturom u to vrijeme bijaše rijetkost. Inače, postolara je bilo mnogo, mnogo više nego što ih danas ima: vijek cipela bio je trostruko duži od vijeka današnjeg. Ponekad dug kao postolarev život.
Uzalud se postolar Bezdomni kanio pušenja.”
