Dnevnik sestre Marije Faustine Kowalske

Opis

Sestra Marija Faustina Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. u selu Glogowiec u Poljskoj. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću i osjećajnošću prema siromašnima. Već sa 7 godina osjeća poziv za samostanski život, ali u samostan ulazi tek sa 20 godina nakon cijelonoćne molitve u katedrali sv. Stanislava Kostke gdje je čula Gospodinove riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost s Bogom. Njezina je zadaća bila moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, pritom štujući sliku Milosrdnog Isusa, moleći krunicu Božjeg milosrđa, slaviti svetkovinu Božjeg milosrđa i širiti pobožnost Božjem milosrđu. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama.

Službenica Božja zapisivala je odmah svoje doživljaje i izvanredne milosti u dnevnik. Njena pažnja usmjerena je pretežno stvarima unutarnjeg života i njene povezanosti s Bogom. Puno mjesta posvećuje poukama, nadahnućima i uputama Božjim, koje obrađuje posebnom brižljivošću. Izuzetno spominje ponekad vanjske događaje. Na ponekim stranicama pribilježava svoje misli i zaključke iz svojih meditacija ili duhovnih predavanja.

Na mnogim stranicama Dnevnika nalazimo poeziju u kojoj pokušava izraziti svoje osjećaje Boga. Ove pjesme su osobna iskazivanja ljubavi i čežnje prema Bogu. U njima izražava najčešće svoje poklonstvo i ljubav, kao i čežnju za potpunim sjedinjenjem sa Stvoriteljem.

Ona piše bez prethodno stvorenog plana i pored već navedenih područja izuzetno rijetko se nalazi zabilješka o okolici u kojoj živi, o njenoj djelatnosti i zdravstvenom stanju. Ne dopušta se ograničiti formom, jer piše samo za svog ispovjednika, dakle ne stilizira tekst i ne pazi uvijek na ortografske znakove, čak ni na pogreške u pisanju. Sam tekst svjedoči o neobičnoj jednostavnosti autorice. Puna osjećaja, ali po svojoj volji držana u granicama, neobrazovana ali posve trezvena i sa zdravom moći prosuđivanja, izdržavši poteškoće, ne podlegavši kod neuspjeha depresijama ili uzbuđenjima. odana volji Božjoj, puna povjerenja u Njegovo milosrđe, ona je pisala o Njemu i za Njega.

Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“

Sestra Faustina Kowalska pak, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 8. travnja 1993. godine, a 30. travnja 2000. i svetom.