Opis
“Među problemima što se stalno vraćaju i s kojima se ljudski razum stoljećima suočavao jedan od najsloženijih je onaj o prirodi i podrijetlu Zla. Kad god čovjek zaželi poduprijeti svoju vjeru racionalnim mišljenjem, prije ili kasnije dođe do problema kako pomiriti apsolutna svojstva koja pripisuje Bogu s očito ograničenim i neizvjesnim obilježjem svijeta u kojemu živi.
Spekulativni i nespekulativni umovi lako zapaze važnost i hitnost toga problema. Metafizičar i teolog moraju objasniti mogućnost bilo kojega odnosa između Beskonačnoga i konačnoga, između savršenosti Stvoritelja i nesavršenosti stvorenja, između Boga i svijeta. A oni ljudi, koji kao nefilozofi vjeruju da je Bog izvor sve savršenosti i dobrote i da je On stvorio svijet, ne mogu a da ne priznaju da su u ovom svijetu moralno i fizičko zlo – patnja, okrutnost, raspad, smrt – prisutni u izobilju.
Kako onda može Bog, Vrhovno dobro, biti uzrok Zla? Je li moguće izbjeći sljedeći naoko logični zaključak: ili je Bog stvoritelj zla, u kojem slučaju On nije izvor sve savršenosti i stoga nije istinski Bog; ili pak On nije stvoritelj Zla, a podrijetlo Zla treba tražiti izvan Boga u nekom uzročniku različitom od Njega i suprotstavljenom Njemu? U mnogim rješenjima problema Zla koje je ljudski razum probao, jasno se uočavaju dva glavna stajališta, potpuno suprotstavljena jedno drugom.”
“Bogumili: Studija o balkanskom neomaniheizmu” nalazi korijene ove slabo razumijevane hereze na Srednjem istoku. Bogumili su svoje doktrine i praksu izveli od manihejaca i pavlićana. Do vladavine Aleksija Komnena, bogumilstvo je bilo zrelo unutar Bugarskog i Bizantskog Carstva i prihvatile su ga čak i najutjecajnije porodice u sâmom Carigradu. Premda su prošli kroz progone, opadanje i u konačnici nestali iz svojih balkanskih središta, bogumili su nakon toga imali utjecaj na poznatije hereze u Francuskoj i Italiji.
