Opis
Crtež za naslovnu stranu: Mersad Berber.Predgovor:
Mnogi šahisti se “igraju” žurnalistike. Nekima to polazi za rukom bolje, mekima gore. Ali u jednom smo svi slični: veoma često šahovski novinar, pričajući o onome šta je bilo, u najboljem slučaju kaže šta je moglo biti. A šta u najgorem slučaju – to ne znam. U ovome griješe i mnogi jugoslovenski novinari. Ali kao novinar koji u susretima sa Dimitrijem Bjelicom uvijek „igram” crnim figurama, mogu sa sigurnošću reći da sam već nekoliko dana poslije našeg poznanstva shvatio da ne moram od njega tražiti naš intervju da bih provjerio podatke.
Kada sam pročitao Bjeličinu knjigu, a posebno onaj dio sa kojim mi je bila dužnost da se upoznam, jer se radilo o meni, još više sam učvrstio svoje mišljenje. Dimitrije piše samo ono što je zaista bilo. Možda će neko reći da to pogoršava reportažu. Ja mislim da je obrnuto. Nije riječ o tome da šahisti nisu normalni ljudi, nego u izvjesnom smislu njihova mišljenja imaju svoju boju. I da bi se pokazala ta autonomija velemajstora ne uklanjajući se ni centimetar od istine potrebno je vrlo visoko majstorstvo. To majstorstvo je pokazao autor knjige u svojoj “novinarskoj disertaciji”.
Kao jedan od “heroja”priča Dimitrija Bjelice mogu autoru učiniti kompliment zato što je pisao veoma mnogo. Onih “koji su izgubili” u knjizi je tridesetak, a čitalaca koji su pobijedili je sto puta više.
Zaboravivši na trenutak da sam velemajstor, kao čitalac knjige “Velemajstori izbliza”poručujem autoru:
“Hvala mnogo, piši još.”
I savjetujem svojim kolegama:
“Pročitaj i predaj prijatelju.”
Moskva, 1973., Mihail Talj
Mnogi šahisti se “igraju” žurnalistike. Nekima to polazi za rukom bolje, mekima gore. Ali u jednom smo svi slični: veoma često šahovski novinar, pričajući o onome šta je bilo, u najboljem slučaju kaže šta je moglo biti. A šta u najgorem slučaju – to ne znam. U ovome griješe i mnogi jugoslovenski novinari. Ali kao novinar koji u susretima sa Dimitrijem Bjelicom uvijek „igram” crnim figurama, mogu sa sigurnošću reći da sam već nekoliko dana poslije našeg poznanstva shvatio da ne moram od njega tražiti naš intervju da bih provjerio podatke.
Kada sam pročitao Bjeličinu knjigu, a posebno onaj dio sa kojim mi je bila dužnost da se upoznam, jer se radilo o meni, još više sam učvrstio svoje mišljenje. Dimitrije piše samo ono što je zaista bilo. Možda će neko reći da to pogoršava reportažu. Ja mislim da je obrnuto. Nije riječ o tome da šahisti nisu normalni ljudi, nego u izvjesnom smislu njihova mišljenja imaju svoju boju. I da bi se pokazala ta autonomija velemajstora ne uklanjajući se ni centimetar od istine potrebno je vrlo visoko majstorstvo. To majstorstvo je pokazao autor knjige u svojoj “novinarskoj disertaciji”.
Kao jedan od “heroja”priča Dimitrija Bjelice mogu autoru učiniti kompliment zato što je pisao veoma mnogo. Onih “koji su izgubili” u knjizi je tridesetak, a čitalaca koji su pobijedili je sto puta više.
Zaboravivši na trenutak da sam velemajstor, kao čitalac knjige “Velemajstori izbliza”poručujem autoru:
“Hvala mnogo, piši još.”
I savjetujem svojim kolegama:
“Pročitaj i predaj prijatelju.”
Moskva, 1973., Mihail Talj
