Opis
Ono na čemu počivaju ne samo originalnost i modernost već i klasična zrelost Dragojevićeva pjesništva upravo je ono od čega isto pjesništvo i živi i odupire mu se, a to je jezik. Odupirući se, naime, onomu jeziku koji služi tek kao puko sredstvo za pospremanje stvarnosti, Dragojević se istodobno odupire svijetu koji je u takvome jeziku zarobljen i koji funkcionira (danas više nego ikada!) kao zastrašujući tekst sa zadanim značenjima i odnosima. Umjesto toga on pokušava izići iz njegove predvidljivosti, pa u svome istraživanju, nadrastajući ili tek rubno dotičući naraštajne i grupne poetike, Dragojević nastoji osvojiti nove prostore iskazivoga provocirajući, ne bez samodopadljivosti, obnavljanje svijeta po mjeri vlastite mu poezije.
Pri tome kombinira različite diskurse – od lirskoga do esejističkoga, te gradi pjesme posve minijaturne i nalik na aforizme (npr. Tko je bio gol, / sad ga nema. Tko) kao i one velike, pisane ili slobodnim stihom ili u prozi, gradi i priče kao i eseje s lucidnim, nerijetko paradoksalnim obratima i poantama. Bez obzira na tip diskursa, koji je ionako u Dragojevića teško svediv na neki određeni, na tematskome planu njegove tekstove obilježava interes kako za metafizičko tako i za konkretne fenomene svakodnevice koji međutim nikada nisu i nevažni (…zatvaranje očiju, čak i usput, ozbiljna je stvar, možda gašenje nečega…, Zatvoriti oči).
Ma o čemu da govori, kroz Dragojevićev se Žamor – “od mnoštva malih zvukova” – namjesto negdašnje skepse, nerijetko mrzovolje i cinizma, tiho i strpljivo sada sve više širi neki stoički mir i mudrost pjesnikova kasnog ja.
