Opis
Daniel Načinović (Labin, 1952.), pjesnik, publicist, pripovjedač, novinar – i još ponešto više od toga – zaista je osebujan stvaralac. Za njega se može reći: nema mu premca među piscima i pjesnicima! Već godinama objavljuje pjesme, dobre pjesme, na književnom hrvatskom jeziku, od kojih su neke prepoznate kao antologijske. Piše pjesme i na čakavskom dijalektu, pjesme koje su čitatelji prepoznali kao istinsko otkriće u jeziku i smislu. Piše jednako dobro na dva čakavska idioma: na onom koji je opći istarski čakavski, neka vrsta općega jezika (“istarski koine”), ali i na zavičajnom govoru. Piše k tome pjesme za djecu, a te pjesme koliko su duhovite i poučne, toliko nisu djeci dosadne. Prevodi s hrvatskoga i na hrvatski, od stare glagoljaške Pjesme nad pjesmama na čakavski, prevodi na talijanski, ali i s talijanskoga. Piše – kad to zatreba – i na latinskom. Svoje i tuđe pjesme može uglazbiti, ali i pjevati, i glazbalima pratiti. Kao publicist i novinar piše reportaže, ali i književne kritike. Sva su mu područja književnoga stvaralaštva otvorena. Kad piše, piše s radošću kao književni i jezični stvaralac, a svako je njegovo štivo zanimljivo čitateljima. Doista – u tome mu nema premca, ni u zavičaju, u Istri, ni u Hrvatskoj, a ni na daleko i na široko. Gdjegod je njegovo pero zaoralo književnu brazdu u ledini koju treba oplemeniti, njegova je misao posijala sjeme, iz kojega raste lijep i zdrav rast, a zatim i dobra sjetva, sa sjemenjem duha, radosti i ljepote. Od prvih objavljenih tekstova (1971.) do danas. Njegovih knjiga ima za cijelu malu knjižnicu. U ovoj pozamašnoj knjizi skupljeno je samo ono što je napisao i ispjevao na čakavskom, na prvom jeziku naše, hrvatske književnosti. Treba li podsjetiti da je u znamenitom i dragocjenom Istarskom razvodu hrvatski jezik upravo tako imenovan 28 puta, uz latinski i njemački jezik, u davnom xiii. stoljeću. Isto tako – da su prvi čakavski glasi u novu hrvatsku književnost stigli iz Istre, s Nazorovim djelom. Iako on nije bio Istranin, govoru istarskih ljudi nije odolio, taj ga je jezik toliko snažno obuzeo, te ga vratio duhovnim korijenima, jeziku Marulića i Zoranića. Ta duboka veza sa zemljom i ljudima, s pisanom kulturom potiče i Daniela Načinovića da otkriva i pokazuje svijet dobrote i ljepote, te nas tako vezuje za duboku prošlost našega bića i za budućnost koja trajno stanuje u jeziku kao najdubljoj označnici našega identiteta. (Akademik Josip Bratulić)
