Opis
Pojava modernih nacija u Europi devetnaestog stoljeća naglasilaje veliku važnost kulture, a točnije nacionalnog jezika, u konstituiranju “zamišljenih zajednica”, da se poslužimo formulom slavnom Benedictom Andersonom ( Zamišljene zajednice , London, Verso, 1983.). Ali proces kodifikacije nacionalnog jezika i generaliziranja njegove uporabe često je bio složen. To je posebno bio slučaj u Hrvatskoj gdje je geneza jugoslavenske države dovela, među ostalim mogućim opcijama, do razrade u XIX . stoljeća zajedničkog jezika za Srbe i Hrvate, zamijenjenog od raspada Federacije hrvatskim, srpskim, crnogorskim i bosanskim. Ova nedavna jezična fragmentacija naglašava blisku vezu između nacionalne države i jezika. U suvremenoj Europi najčešće se provodi prema načelu jednojezičnosti (ukrajinski slučaj 2010-ih podsjeća nas na probleme i posljedice) čak i ako neke države priznaju nekoliko službenih jezika, a neke su u različitim stupnjevima ” manjina”. Jezična kartografija današnje Europe stoga se radikalno razlikuje od one s početka devetnaestog stoljeća, kada su prednacionalne države bile višejezična područja. To je “zvučna kulisa” Hrvatske u prvomdevetnaesti _ stoljeća i njegovu evoluciju prema jezičnoj nacionalizaciji, koju Daniel Baric ovdje nastoji rekonstruirati, putem anketnog uređaja koji se odnosi na različite sektore društvenog života i na više razina. Cijelo je pitanje doista rekonstruirati, za geografski prostor u kojem su se govorili različiti jezici, upotrebu i status tih jezika, njihove odnose, odnose dominacije koji određuju funkcioniranje komunikacije. Laughé je pojačan kada je u pitanju praćenje i analiza razvoja. Službena statistika tu je od male pomoći. Razvija se, naravno, tijekom razdoblja razmatranog u Carstvu Habsburgovaca i prelazi od deskriptivnog žanra do numeričke preciznosti.Nije za sve to (nikad neće postati) neutralna objektivizacija stvarnosti. Sve veći udio, u statistici Austro-Ugarske, pažnje koja se pridaje jezicima (izjavom vlasti, a ne samih govornika) ističe prije svega porast moći nacionalnog pitanja. A prebrojavanje stanovništva u etnolingvističkim kategorijama ne uzima u obzir glavni fenomen, onu mnogostrukosti jezičnih praksi. Naprava za analizu koju je predložio Daniel Barić stoga predlaže da se Istraga provodi iz različitih izvora, koji između službenih direktiva i privatnih praksi hvataju namjene i promjene.Perspektiva favorizira poziciju njemačkog, kako jezika imperijalne moći, tako i vektora kulturne modernosti iz kojeg će se hrvatski nacionalizam u nastajanju moći hraniti kako bi unaprijedio vlastite zahtjeve.
2Štoviše, Hrvatska, kakva danas postoji, nije u 19. stoljeću bila statusno ili administrativno jedinstven prostor. Sve pokrajine koje čine današnju Hrvatsku su od 1815. sastavnice Austrijskog Carstva, ali u raznim oblicima. Regija Zagreb i Slavonija formalno su dio Kraljevine Ugarske, područjem Vojne granice upravlja Hofkriegsratu Beču i Dalmaciji postaje kraj pod upravom Beča, s namjesnikom koji boravi u Zadru, a carska vlast smatrala je da joj je u interesu da je ne pripoji “mađarskoj” građanskoj Hrvatskoj. Raznolikost jezika u upotrebi na hrvatskom teritoriju (uglavnom latinski, mađarski, talijanski i hrvatski) nasljeđe je prošlosti, djelomično održano željom da se Carstvo konsolidira odgovarajućom neutralizacijom centrifugalnih opozicija. Habsburška moć dala je na značaju njemačkom, ali, budući pragmatična, nije se obvezala sustavno germanizirati Carstvo.1780-ih Josip II. je proglasio zamjenu njemačkog latinskim, za sudove i obrazovanje, ali je ta odredba, osobito zbog mađarskih reakcija, ukinuta početkom 1790. nepovjerenje u njemački nacionalizam, koji se Metternichu čini jednom od glavnih prijetnji, promiče održavanje drugih jezika. Ali kancelar, u interesu svoje politike protiv mađarskog specifičnosti, podržava latinski i slavenske jezike na hrvatskim područjima pripojenim ugarskoj kruni Saint-Etienne. Latinski je, naime, na ovim prostorima sve do sredine 19. stoljeća zadržao glavno mjesto u srednjem školstvu i upravi.Engleski putnici, primjerice, javljaju da im se zagrebački policajac obratio na latinskom (str. 61). Njemački je, pak, jezik vojske. A Vojne krajine su područje gdje je germanizacija najnaprednija, jer ima građansku funkciju i povezuje se s obukom budućih vojnika Carstva. U školama se tamo prakticira, posebice, Sprachzeichen sustav , koji, poput signala u francuskim školama Treće Republike , stigmatizira upotrebu narodnog jezika u školskom prostoru.U građanskoj Hrvatskoj, pak, osnovno obrazovanje se odvija na materinjem jeziku, dok se srednjoškolsko obrazovanje izvodi na njemačkom i latinskom jeziku. Katolička crkva razgovara s vjernicima na narodnom jeziku, ali klerici, koji kruže između društvenih sredina, a time i između jezika, imaju opsežno lingvističko znanje i često glume eklezijastike (često sviraju eklezijastike) sredinom stoljeća jednu od glavnih figura hrvatski politički i kulturni pokret). Hrvatske židovske zajednice razvile su praksu njemačkog jezika, povezanu, barem do 1840-ih, s modernizacijom. Pravoslavno sveštenstvo, iz vjerskih razloga, pokazuje veću nesklonost prema njemačkom,
3Širenje njemačkog jezika u većem dijelu hrvatskog prostora nije dakle rezultat nametanja od strane imperijalne sile. Daniel Baric obnavlja uzroke i probleme fokusiranja studija na različita okruženja i uporabe. Analiza razvoja na tržištu knjiga u tom pogledu prilično poučna. U početku ograničeno, ovo tržište je uglavnom usmjereno na populaciju sposobnu čitati njemački jezik iu Hrvatsku uvozi europske novitete, kroz prijevode na njemački. Profesionalci nakladništva, počevši od tipografa, koji su bili vrlo mobilni u Carstvu, tečno su govorili njemački. Ljudevit Gaj, glavni akter promicanja hrvatske kulture i jezika, ima tiskaru u kojoj je njemački jezik komunikacije (str. 87).Voluntaristički angažman hrvatskih znanstvenika izražen je 1838. osnivanjem udruge čiji je cilj bio “njegovanje i promicanje ilirskog jezika”, ali su se pretplate u početku uglavnom odnosile na njemačke časopise, zbog nedostatka hrvatske produkcije. Ovladavanje njemačkim jezikom istovremeno je zalog mogućeg društvenog napretka u Carstvu, ali i znak pripadnosti prosvijećenoj, urbanoj srednjoj klasi, europskoj kulturi. Pripadnost koja može, sredinom stoljeća, kada se u javnom prostoru počinje očitovati moderna kulturna produkcija na hrvatskom, sada može tvrditi da je na ovom jeziku. Daniel Baric daje vrlo značajan primjer s dnevnikom Caroline Jarnević, koji je vodio od 1833. do 1874., isprva na njemačkom, zatim na hrvatskom, promjenom jeziku,
4Hrvatska pod austro-ugarskom dominacijom je jezični prostor obilježen u prvom 19. stoljeću opadanjem latinskog, nekadašnjeg jezika uprave i kulture, širenjem bez sistematizacije njemačkog i brisanjem; Hrvatski počinje prelaziti iz statusa narodnog u nacionalni jezik, učinkom domoljubnog djela koje kodificira jezik i čini modernu kulturnu baštinu, u obliku novina, drama, romana. Nakon 1848. razvio se antigermanizam u korist frankofilije. U središtu Carstva pragmatično upravljanje jezicima ustupa mjesto pokušaju političke kontrole i germanizaciji uprave.
5Djelo Daniela Barića vrijedan je doprinos povijesti suvremene Hrvatske. Autor je, mobilizirajući službene tekstove, izvještaje putnika, memoare domoljuba, dnevnike, članke u tisku, javnu korespondenciju i izvještaje promatrača, izgradio sustav povijesnog istraživanja jezičnih praksi koji je predodređen da postane uzor. Čitatelje koji nisu specijalisti tjera da otkriju, a to nije posljednja njegova zasluga, vitalnost i složenost prednacionalne višejezičnosti koja, kao i nacionalna kultura, pripada naslijeđu Europljana.
