Opis
Damir Pešorda, Brod budala, Matica hrvatska, Široki Brijeg – Grude, 2009.
Moram odmah reći. Pred nama je izvrsna knjiga. Ogledni primjer kako se pišu kolumne, one hrvatske. Čak ni te druge nisu ih nadmašile unatoč svemu uloženom u njih. Da sada piše Veselko Tenžera, moglo bi ih se uspoređivati. Ovako to nije moguće. Tenžera je pisao u sasvim drugom vremenu i tko zna koju bi razinu dosegnuo da je mogao to činiti kao slobodan čovjek. Isto tako tko zna kakvu bi razinu Pešorda dosegnuo da je morao pisati kao rob. Neka, dakle, obojica budu svijetli likovi na polju naše pisane riječi, bez mjerenja tko je uspješniji.
Mislim da će se Pešorda pomalo sramežljivo osmjehnuti na ove moje riječi. Nije naučio na svjetla pozornice, posebno one hrvatske, ali jest kako biti svoj i ne izdati sve ono što si usisao s majčinim mlijekom. On je tu beskompromisan i potpuno vjeruje u sebe. Samo takav čovjek može se s lakoćom obrušavati na svakodnevne događaje oko sebe i oprijeti im se na dopadljiv način. Stiže vrijeme kad će se dogoditi da će moći udahnuti punim plućima i reći da su pobijedili on i ovakvi. Tada će osjećati manju napast da svome djelu stavi prozaičan naslov »Brod budala« koji stilski nimalo ne priliči vrsnoći njegovih tekstova. Ali je popustio onom ljudskom u sebi, bez uvijanja nazvao ih je onim što jesu i otišao raditi ono što misli da treba.
U ovom djelu sabrao je svoje oglede iz nacionalnog političkog tjednika Hrvatski list od 12. listopada 2006. do 19. ožujka 2009. Nisu svi zastupljeni, jer bi knjiga bila pozamašna. Ne znam jesu li ovo najbolji njegovi tekstovi objavljeni u tom listu u tom razdoblju, ali vjerujem da su pisani srcem i stručnošću kao i oni neobjavljeni. Šteta da Hrvatski list nema svojih web stranica pa da možemo po prvi put ili ponovno pročitati i te druge oglede.
Dok piše, Pešorda ne puca s nekih visina kao što to rade kolumnisti u današnjim razvikanim javnim glasilima u Hrvatskoj. On se jednostavno igra, šali, zaključuje, ruga, propovijeda slobodu u svoj njezinoj otvorenosti. Između mnogih zapažanja, naizgled dosjetki, navedimo sljedeće: »Za mene Thompson nije pisma, nego poruka. Ružna crna poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Ćićo Senjanović, Slobodna Dalmacija, 23. lipnja 2007.« A onda nastavlja: »Za mene Ćićo Senjanović nije novinar, nego poruka. Ružna crvena poruka. Poruka koje se odreka cili demokratski svit. Damir Pešorda, Hrvatski list, 5. srpnja 2007.« (str. 53.) Ovome ne treba ništa nadodati, čitatelju je sve jasno. Poslušajmo pak sljedeće: »dr. ante tomić lopatar / po želji vam sredi kvar / šeset sedamdeset posto / lopatom s leđa prosto // ordinira u garaži / po vrlo povoljnoj gaži / navalite rezervisti / prvih deset ante časti // ne časite ćićo jupa / ni svi luc-/ferići skupa / k anti smjest da vas lupa // invalidnost garantuje / a “lijepa naša” (što je – tu je) / invalidne glave nagrađuje« (str. 121.) Radi se, naime, o tome da je istinskim humorom odgovorio na nasilni humor razvikanog Ante Tomića. On je, komentirajući policijsku istragu lažnih vojnih invalidnina, u Jutarnjem listu pokušao sve ismijati govoreći da takvim može srediti invalidninu: kažeš kolika ti treba, on te u garaži opali lopatom i to je to. Na kraju svega Pešorda se, naravno ironično pita, zbog čega se Tomić toliko brine za hrvatske branitelje kad je pokušavao postati odanim pripadnikom JNA, one vojske koju su pobijedili hrvatski branitelji.
Naravno, ovo su samo djelići onoga o čemu Pešorda govori. Dotakao se on također i književnosti, filozofije, čak i teologije. Načitan je, razmišlja i ne boji se sve to staviti na papir. Ipak, mislim da bi bilo bolje da na kraju knjige nije stavljao kazalo imena. Njime ovo djelo poprima znanstvenu stručnost, a nije rađeno s tom namjerom. Ono je poglavito književno, jer polazište svih Pešordinih ogleda je ustvari književnost. Zbog toga je ovo priča o našoj stvarnosti, priča koja se nastavlja i ne zna se do kada će trajati.
Poželimo Pešordi i sličnima da se ne umore na započetom putu. Time, između ostaloga, pridonose duhovnom pročišćenju Hrvata ma gdje bili. Ujedno uče mlađe naraštaje kako se treba postavljati u ozbiljnim vremenima. Na znanstvenicima je, pak, da ovakva njihova djela uvrste u obveznu školsku lektiru.
Miljenko Stojić
