Opis
Czeslaw Milosz , dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980., razmišlja o svjedočenju poezije o događajima našeg burnog vremena. Iz posebne perspektive “mog kuta Europe”, klasičnog i katoličkog obrazovanja, ozbiljnog susreta s marksizmom i života obilježenog putovanjima i progonstvima, Milosz je razvio senzibilitet istovremeno topao i odvojen, preplavljen specifičnim sjećanjem, ali nikada nikada hermetički ili provincijski.
Milosz se bavi mnogim glavnim problemima suvremene poezije, počevši od pesimizma i negativizma potaknutih redukcionističkim interpretacijama čovjekovog životinjskog podrijetla. Ispituje tendenciju pjesnika od Mallarméa da se izoliraju od društva i naglašava potrebu da pjesnik postane dio velike ljudske obitelji. Jedno je poglavlje posvećeno napetosti između klasicizma i realizma; Milosz vjeruje da bi poezija trebala biti “strastvena potraga za stvarnim”. U “Ruševinama i poeziji” on gleda pjesme sagrađene od olupina civilizacije, posebno one Poljske nakon strahota Drugog svjetskog rata. Na kraju, izražava optimizam za svijet, zasnovan na boljem razumijevanju lekcija moderne znanosti, na rastućem prepoznavanju jedinstva čovječanstva i na sve većoj svijesti čovječanstva o vlastitoj povijesti.
