Opis
Consuelo de Saint-Exupéry rođena je u San Salvadoru 1901. godine “Između Prvog i posljednjega svjetskog rata”, pripovijeda kolumbijski pisac Germain Arciniegas, “svi su govorili o Consuelo kao o malom vulkanu iz El Salvadora koji je palio i žario krovovima Pariza. U svim pripovijestima u vezi s njezinim prvim suprugom, Enriqueom Gómezom Carrillom, ili s drugim, Antoineom de Saint-Exupéryjem, uvijek se spominje njezino ime. U braku s Enriqueom Gómezom Carrillom bila je bliska prijateljica s Mauriceom Maeterlinckom, Moréasom, Gabrielleom d’Annunziom. Nakon što je 1927. ostala udovicom, godine 1931. udala se za Saint-Exupéryja, a tadašnji su joj prijatelji bili André Gide, André Maurois, Denis de Rougemont, André Breton, Picasso, Salvador Dali, Miró… Gdje god bi živjeli Saint-Exupéryjevi, okupljali bi se prijatelji avijatičari i pisci. André Maurois bio je njihov gost kad je Saint-Exupéry pisao knjigu koja će doživjeti bezbroj izdanja diljem svijeta: “Malog princa.”
Malo je biografa ispravno razumjelo pripovijest zajedničkog života Consuelo i Antoinea de Saint-Exupéryja, autora “Malog princa”: nedostajali su im ključevi najvažnijih tajni. Nitko nije ni slutio skrivene zakutke tog legendarnog odnosa. Nakon Consueline smrti 1979., slavni sanduci i dosjei pripast će njezinim nasljednicima, a godine 1999., povodom stote godine rođenja Saint-Exupéryja, pronađeni su “Memoari ruže”, zajednička korespondencija jednog od najslavnijih literarnih parova, nacrti za “Malog princa”…
Consuelo se tada vraća u život, a iščitavajući njezinu priču, jasno je da je odnos između nje i Saint-Exupéryja ključan i za poznavanje pisca. Consuelo de Saint-Exupéry odlučuje se nakon Antoineove smrti zapisati svoja sjećanja – njihov susret u Buenos Airesu, uzbudljive zaruke, predstavljanje obitelji, vjenčanje, povratak u Pariz, život supruge, životne teškoće Saint Exupéryja, njegove nevjere, njegovo patetično donžuanstvo, pronađene nježnosti, selidbe, druge žene, lutalački život, nesreće, knjige i uspjehe, bijeg i boravak u zajednici u selu Oppède, u Vaucluseu, odlazak u New York, opraštanje s Toniom prije njegova odlaska u rat te na kraju – njegov nestanak.
“Memoare ruže” piše u jednom dahu, i u njima sebe prikazuje kao naglu i zaljubljenu, naivnu i podložnu, bijesnu i poduzetnu, vjernu i nevjernu, izdržljivu i obeshrabrenu. Piše kao što govori, kao što će još govoriti i neposredno prije smrti, vraćajući se tim događajima na magnetofonskim vrpcama koje vjerno prenose njezin glas. “Vrlo mi je teško”, kaže ona, “govoriti o svojoj intimnosti u domu sa suprugom Saint-Exupéryjem. Vjerujem da žena nikad o tome ne bi smjela govoriti, ali prisiljena sam to učiniti prije smrti, jer su se o našem braku širile pogrešne glasine i ne želim da se one nastave.»
