Opis
Osim posredne apologije bergsonizma protiv njegovih racionalističkih i tomističkih protivnika, dva oporučna teksta Charlesa Péguya predstavljaju jedan od najrječitijih križanja, neodvojiv od izvorne prerade, Bergsonove filozofije. Upravitelj Cahiers de la Quinzaine obnavlja metafiziku vremena iz kritičke analize društva svoga vremena. S ovom predanošću bergsonizmu, filozofsko naslijeđe samog Péguya je ono što Bilješka o M. Bergsonu i Zajednička bilješka o M. Descartesu prikupljaju u posljednjoj instanci. Stoga ostaju bez ekvivalenta za pristup ili meditaciju o ovom nedostižnom autoru. Utopijski socijalist, militantni Dreyfusard, kršćanski pjesnik, bijesni nacionalist: posljednji Péguyjevi spisi pozivaju nas da postavimo ovaj kaleidoskop kako bismo otkrili mislioca na vrhuncu svoje krize, možda i našeg. Dublje od dva francuska filozofa, to je metafizička refleksija o radikalnom rascjepu utjelovljenog trajanja i društvena kritika njegovog poricanja koji se ovdje kombiniraju. Toliko da na rubu katastrofe ne nalazimo, iz pera ovog melankoličnog ratnog huškača, teoriju propadanja koja veliča nacionalnu prošlost, već odu “kretanju” sadašnjosti i osudu njenog katastrofalnog zamrzavanja pod saučesnik vladavina novca i pozitivizma. Péguy tako artikulira, u hrabroj interpretaciji Bergsonove metafizike koja najavljuje filozofije događaja, zadivljujući doprinos marksističkoj kritici kapitalističke moderne i mita o napretku. Bergsonova strana antimoderne optužnice, Bilješke su također njezin pandan: molba za pretpostavku ovog vječnog protoka vremena koji potiskuju svi kultovi navike i sjećanja. Dovoljno da omogući ponovnu procjenu Charlesa Péguya i njegove jedinstvene pozicije, između dijagnoze krize i afirmacije nade.
