Opis
Poradi samopromotivnih svrha, posljednjih je godina objavljeno nekoliko biografija o Branimiru Johnnyu Štuliću, glavi, bradi i vokalu Azre, koje su između ostalih doživjele pokude i negativne opaske samog Štulića koji ih je 2005. preduhitrio jednako blijedom i pseudo-poetičnom autobiografijom “Smijurija u mjerama“, koju od nedavno zahvaljujući Šarenom dućanu možete naći i kod nas. Ako pri govoru o liku frontmena Azre, koja je opravdano ili ne dobila status legendarnog i kultnog benda, govorimo o relevantnom biografskom zapisu, onda i dalje možemo kategorički zaključiti kako takvog još nema, a sami postupci da se stvori postali su parodija na temu, pa tako i ova kvazi-autobiografija u ‘petnaestercu’, odnosno poeziji, podijeljena u deset pretencioznih i nekoherentnih cjelina. Dakako, simbolička razina broja deset kao literarno specifičnog motiva u religiji, ali i književnosti ovdje ima apsolutno banalnu funkciju divizije radi prividne književne težine ili vrijednosti.
Poglavlja odvojena dosadnim i jednoličnim fotografijama (što je jedan od ključnih pojmova ove knjige) Štulića fotografiranog poput kakva bradata klošara, da ne upotrijebim kakav radikalniji i politički nekorektniji opis, u Novom Sadu u svibnju 1990. godine, začinjeno s pokojom starijom fotografijom koncertnih nastupa, dokazuju koliko je Štulić zapravo veliki egoman, nezasitan vlastita lika, koji, ruku na srce, i nije naočit.
Započevši, dakako, retrospektivom prvih Azrinih gaža i razvijanjem u popularni bend, Štulić doista na trenutke koketira s humorom iznoseći pikantne anegdote, ali naprosto ubija cjelokupni dojam i proces čitanja ignoriranjem interpunkcija i besmislenim opkoračenjima kao i jednako apsurdnim ubacivanjem trivijalnih ‘pjesničkih slika’, aludirajući na ili pak parodirajući roman toka svijesti.
